Ponedjeljak, 4 studenoga, 2024

Mi ljudi volimo promjene, ali reklo bi se samo prema vani, tj. osobito kad treba mijenjati ljude i svijet oko sebe, dok se mi sami najradije držimo nepromjenjivima. No, je li to u konačnici moguće – mijenjati druge, a pri tome osobno zazirati od bilo kakve promjene?

Primjera je puno i o njima smo uglavnom već govorili:

  • Mnogi roditelji nastoje potaći djecu da ostvare ciljeve koje oni sami nisu ostvarili;
  • Nitko toliko strastveno od drugih ne očekuje poslušnost poput neposlušnih buntovnika;
  • Nitko se toliko ne divi poštenju poput nepoštenog čovjeka („Tko o čemu, kurve o poštenju“);

Na kraju, klinci iz predočenog primjera obično budu frustrirani, oni podanici se protiv tiranina krvavo pobune, a nepošten čovjek gotovo redovito biva prokazan u svojoj nevjerodostojnosti i nerealnim očekivanjima.

Akt i potencija

Prvak skolastičke filozofije, i moglo bi se slobodno reći jedan od najpametnijih ljudi koji su ikad živjeli na zemlji, sv. Toma Akvinski (oko 1225. – 1274.) primjećuje kako su mnoge stvari na svijetu podložne promjeni, a mijenjati pri tome znači da neka stvar iz mogućnosti prijeđe u zbiljnost. Naime, manje-više sve što postoji može postojati na dva posve različita načina: kao akt (zbiljnost) i potencija (mogućnost). Npr., vizija o stečenoj fakultetskoj diplomi za srednjoškolca opstoji za sada kao mogućnost. Dakle, kad srednjoškolac govori o tome kako će jednog dana postati liječnik, to nije nekakva iluzorna pseudologia fantastica; ne, to je smislena ideja koja za sada postoji samo kao mogućnost, te koju će tek u naredno vrijeme trebati realizirati, tj. aktualizirati – dovesti u postojanje.

Sad nešto vrlo važno, po Akvincu niti jedna stvar ne može istovremeno biti subjekt i objekt promjene, ili jednostavnije rečeno, niti jedna mogućnost ne može samu sebe aktualizirati. Na primjer, ideja o osvajanju vrhova Himalaja nas neće dovesti na „Krov svijeta“, pa koliko god o tome razmišljali. Ovoj ideji je potrebna pomoć „iz vana“. S tim, da to „iz vana“ ne podrazumijeva čak ni samo naše vlastito veliko zalaganje. Toma će dalje u ovom smislu reći da potencijalna stvar može biti aktualizirana isključivo uz pomoć neke druge stvari koja već postoji na način akta (zbiljnosti).[1] Ovo bi konkretno značilo da će mi za osvajanje Himalaja osim ideje o tome, te uz veliki vlastiti trud i odricanje trebati i netko tko je tu ideju već ostvario; netko tko je već u zbiljnosti stajao na „Krovu svijeta“, a ne samo u svojoj mašti. Dakle, vrsnim alpinistom se postaje tek uz poduku, pomoć i vodstvo već postojećeg vrsnog alpiniste.

Da ovdje jednostavno zaključimo: da bi izgrađivao druge, moraš prvo sam biti izgrađen, a da bi sam bio izgrađen, nekom ćeš morati dopustiti da te izgradi. To je to, sve drugo je nerealnost i po sebi vrlo slično neispunjenom obećanju Baruna Munchausena – ono, kako će sam sebe za kosu izvući iz močvare.

Vrijeme samozvanih stručnjaka – vrlo čudno vrijeme

Mala vlastita opaska, s tim da su je i drugi sigurno već primijetili: Primjećujete li kako danas ljudi rijetko govore o vlastitom poslu? Odnosno, ako već nešto i govore, onda je to obično samo da se požale. Ok, poneko se čak i pohvali, ali sad ono, da oduševljeno pričaju o samom poslu, njegovom smislu, ciljevima, zadacima i metodama, to je vrlo, vrlo rijetko. Vrlo čudno, ali ljudi danas kao da u vlastitom poslu sudjeluju samo tijelom, a ne duhom. Kao da se tu isključivo radi o nekakvom moranju, prisili, zahtjevima egzistencije koja nalaže da računi na vrijeme budu plaćeni a krediti vraćeni. Duhom su negdje drugdje, pa pametare svima o onomu o čemu nit’ su stručni nit’ poučeni. Dakle, paradoks današnjice se ogleda u tome da se ljudi iz nekog razloga često osjećaju stručnije u onomu u čemu nisu stručni, nego li u onome gdje su stvarno stručni.

Naznačena situacija može biti protumačena na različite načine. U našem društvu se moguće u velikoj mjeri radi i o krizi profesionalne orijentacije. U nedostatku dovoljnog broja radnih mjesta ljudi se ne zanose previše da rade ono što vole, nego prvenstveno da uopće nađu neko radno mjesto, pa kakvo god.

S druge strane, na dubljoj razini, mogli bismo govoriti i o jednoj girardijanskoj krizi razlika, odnosno, o dubokoj društvenoj krizi u kojoj većina ljudi više nije sigurna oko svojeg identiteta i specifične društvene uloge, pa onda svatko pokušava biti netko drugi.

Međutim, bez obzira na to tražili se unutar postojećeg ili unutar neke nove mogućnosti, jedno ostaje kao sigurno: gradnje nema bez vlastite izgrađenosti, kao što ni vlastite izgrađenosti nema bez stručnog vodstva i poučenosti.

U Sarajevu, 6. 7. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

[1] Usp. Mariateresa F. B. BROCCHIERI i Massimo PARODIPovijest srednjovjekovne filozofije. Od Boetija do Wycliffea, KS, Zagreb, 2013., str. 300-303., poziva se na Akvinčevo djelo Summa contra gentiles, I, 2.

Tags: , , , ,
Mario Bernadić