KULTURA ANALGETIKA

Leszek Kolakowski poljski filozof opisao je zapadnu kulturu kao kulturu analgetika. Taj izričaj Kolakowskog iako skovan u jednom drugom kontekstu, može se primijeniti na ponašanje suvremenog čovjeka pred iskustvom koji se sastoji od problema, patnji, teških pitanja i tjeskoba, ali i radosti i zadovoljstava. Suvremeni čovjek, što je posebno izraženo u Sjedinjenim Američkim državama, pred negativnim iskustvom bilo koje vrste pribjegava upotrebi različitih lijekova ne bi li spriječio da negativno iskustvo oblikuje njegov život i njegov pogled na svijet.

Kultura analgetika je misaoni okvir u kojem suvremeni čovjek promatra sebe, ljude oko sebe i stvarnost. Taj misaoni okvir formira se oko čovjekovih nastojanja da negativna iskustva života upije kao iskustva prema kojima mu je svejedno u psihološkom smislu i to nastoji postići velikom upotrebom lijekova. Nesposoban izbjeći negativna iskustva, suvremeni čovjek ih nastoji barem neutralizirati umrtvljenjem vlastite psihe i osjećaja na razdoblja od nekoliko sati ohrabren činjenicom da s obzirom na količinu, vrstu i dostupnost lijekova to umrtvljenje psihe pred negativnim iskustvom može protegnuti na mjesece, pa i godine.

U čemu se sastoji stav suvremenog čovjeka pred negativnim iskustvima boli, patnje i umiranja da i prije nego se takva iskustva stvarno događaju umrtvljuje vlastitu psihu i čini je nesposobnom za takva iskustva? Jedan od njegovih stavova prožet je mišlju kako je bol u bilo kojem obliku besmislena i njezina prisutnost u životu suvremenog čovjeka nema neki dublji i važniji smisao. Iz tog stava o besmislenosti boli koji je već izrečen u Benthamovu utilitarističkom principu kako je maksimalna sreća za maksimalni broj ljudi osigurati odsutnost boli i povećanje užitka suvremeni čovjek i ne pokazuje toliko strah pred negativnim iskustvima, kolika ga više smeta što ne može vidjeti i ne može razumjeti smisao i svrhu takvih iskustava?

Besmislena bol je opasnija od smislene boli, jer smislena bol je ona u kojoj čovjek nalazi neki dublji sadržaj, a besmislena bol je bol koja nema sadržaja i nema smisla i njezino trajanje nije ograničeno na neko konkretno negativno iskustvo. Besmislena bol ili besmisleno negativno iskustvo je misao u kojoj čovjek ne može pronaći razlog i opravdanje zašto u bilo kojem trenutku svoga života mora ili treba patiti. Kultura analgetika ne cilja na onu smislenu bol koju čovjek osjeća kada konkretno nekoga izgubi ili kada je konkretno u stanju teške bolesti. Kultura analgetika cilja besmislenu bol, osjećaj praznine koju suvremeni čovjek doživljava na duge staze u životu. Besmislena bol ili besmisleno negativno iskustvo je bol koju čovjek osjeća jer mu život nema neke posebne svrhe i smisla i kultura analgetika nastoji tu bol ako već ne može izliječiti, onda barem otupiti čovjekovu nutrinu i psihu na taj osjećaj besmisla, nudeći pri tom čovjeku nadu u izlječenje pojačavajući njegovu dnevnu dozu analgetika, antidepresiva, lijekova protiv bolova…

Suvremeni čovjek teži bezosjećajnom stanju, odsutnosti svake boli i negativnih iskustava, nekoj vrsti medicinske nirvane potpomognute različitim lijekovima u kojoj će mu biti u psihološkom i emotivnom smislu svejedno prema bilo kakvim iskustvima koja doživljava. Otupljenost, tupost, ravnodušnost su oznake kulture analgetika jer suvremeni čovjek u misaonom okviru te kulture doživljava se kao bezosjećajno biće, biće potpune nirvane, biće čiji je cilj, svrha i smisao farmaceutska nirvana, psiho-somatska otupljenost prema njegovim životnim iskustvima, kako negativnim tako i pozitivnim.

Kultura analgetika prepoznaje žalost, radost, tugu, očaj, tjeskobu kao smetnje farmaceutskoj nirvani koje treba ne toliko liječiti, nego unaprijed spriječiti. Biti tjeskoban jedan dan u kulturi analgetika se već promatra kao simptom smetnje kojega treba liječiti. Biti radostan tri četiri dana za kulturu analgetika je već problem kojega treba spriječiti ako se češće pojavljuje, jer kulturu analgetika plaše kako tjeskobni tako i radosni pojedinci. Kultura analgetika ne poznaje čovjeka kao biće tjeskobe, radosti, tuge i straha, nego ga prepoznaje kao biće praznine ili biće duševne i psihološke svejednosti prema svijetu i stvarnosti. Tjeskoba, osjećaj nezadovoljstva, radost, i neraspoloženja prema kulturi analgetika mogu biti dopušteni samo u onoj mjeri ukoliko ne narušavaju ideju kulturne nirvane kojoj kultura analgetika teži.

Zabrinutost suvremenog čovjeka samo zbog jednog ili dva dana lošeg raspoloženja, tjeskobe i nezadovoljstva kako s njim sigurno nešto nije u redu pokazuje do koje je mjere kultura analgetika kao misaoni obrazac uspjela oblikovati suvremenog čovjeka. Još je zanimljiviji odnos kulture analgetika prema onim iskustvima za koje čovjek želi da traju, kao što su radost, sreća, zadovoljstvo. Kultura analgetika suvremenom čovjeku uvijek pred oči stavlja kako nakon radosti i zadovoljstva sigurno dolazi negativno iskustvo. Suvremeni čovjek više osjeća strah kad se raduje i kad je sretan, nego li kad je stvarno uronjen u određeno negativno životno iskustvo. Kultura analgetika je kultura straha od radosti i zadovoljstva.

To je kultura stalnog osjećaja tjeskobe i nelagode pred dobrim životnim iskustvima zato i ističe da je za suvremenog čovjeka nabolje da umrtvi samog sebe jer na taj način čovjek dostiže vlastitu nirvanu pred radošću i pred tjeskobom, stanje apsolutne svejednosti, a to se, kako kultura analgetika tvrdi, postiže prije svega medicinskom nirvanom, stalnim uzimanjem lijekova kako bi se stanje svejednosti održalo u maksimumu. Princip kulture analgetika je malčice drugačiji od utilitarističkog i glasi maksimalna svejednost prema pozitivnim i negativnim životnim iskustvima za maksimalan broj ljudi, odnosno maksimum nirvane za cjelokupno čovječanstvo.

 

U Sarajevu, 22. 12. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Leave a Reply