Suvremeni robovi

Prema globalnom indeksu ropstva, u protekloj godini četrdesetak milijuna ljudi diljem svijeta je bilo eksploatirano na jedan takoreći robovski način. Pri tome je važno napomenuti da se tu ne radi samo o egzotičnim nedemokratskim zemljama, nego i o onima razvijenim i demokratskim. Mnogi ljudi iz siromašnih zemalja Trećeg svijeta, privučeni snovima o boljoj zaradi i životu, kreću nesigurnim migrantskim rutama prema Zapadu i tu postaju žrtvama kojekakvih posrednika i neslužbenih poslodavaca koji im obično oduzimaju putne isprave i primoravaju ih da rintaju po kojekakvim farmama i radionicama do iznemoglosti. Razlog porobljavanja najčešće je, ili na taj način moraju vratiti dugove od samoga puta ili pak moraju unaprijed odraditi troškove dovođenja i ostatka svoje obitelji, kako bi kao ljudi mogli ponovno biti zajedno. Da ne spominjemo pri tome da mnoge djevojke koje na Zapad stižu na sličan način, trajno završavaju u raljama prostitucije…

Međutim, nas ovdje i ne zanima toliko navedeno moderno, tako da kažemo, doslovno ropstvo nego više ono prikriveno i neizravno. Ono ropstvo, o kojem vam ne mogu ispričati mirovni aktivisti i socijalni radnici, nego prvenstveno filozofi i umjetnici. Ono ropstvo, kojeg sami robovi nisu čak ni svjesni. Ono ropstvo, koje u suštini ima sve osim slobode.

Robovi se pokatkad bolje nose od slobodnjaka…

Čak ni u antičkom svijetu nisu svi robovi bili jadni, gladni i odrpani. Kako smo već o tome jednom ranije pisali, među robovima je bilo i uglednog obrazovanog svijeta koji je bio porobljen već u nekom od brojnih ratova toga vremena. Robovlasnici su takve obično cijenili i povjeravali su im fine zadatke i poslove, pa čak i odgoj vlastite djece. Osim toga, s obzirom da je robovlasništvo u to vrijeme bilo legalni društveni standard, za zdravo je pretpostaviti da nisu svi robovlasnici po sebi bili loši i okrutni ljudi. Bilo je tu i plemenita svijeta koji se znao lijepo, uljudno i velikodušno odnositi prema svojim robovima. Ovi su bili fino odjeveni i uhranjeni, mjestimično čak i bolje od slobodnog ali društveno podcijenjenog plebejskog stanovništva koje se kroz život moralo samo snalaziti i dovijati. Reklo bi se, takvi su robovi imali manje-više sve osim slobode. Stoga bi mogli i zaključiti da se suština ropstva nikad nije ni ogledala nužno u lošem materijalnom stanju i bijednim životnim uvjetima, nego prvenstveno u nedostatku slobode te primoranosti da se nekom gospodaru cjeloživotno služi, pa makar on po sebi i ne bio loš čovjek. Jedan ovakav širi vidik nam omogućuje shvatiti da u konačnici u današnjem svijetu postoji i znatno više od onih četrdeset milijuna robova. Štoviše, možda smo i sami među njima…

Ni ljevica, ni desnica…

Problemi real-socijalizma u odnosu na ljudska prava i slobode su valjda sami po sebi jasni: nema demokratskih izbora, nema slobode govora, ali nema ni privatnog vlasništva. Doduše, u našem real-socijalizmu ga je ponešto i bilo, dok u nekadašnjoj Čehoslovačkoj, Poljskoj i drugim zemljama varšavskog pakta osim svojih osobnih stvari doslovno ništa niste mogli posjedovati. To svakako nije značilo da vam je nužno moralo biti loše. Slušaj fino, radi što ti se kaže, nemoj na glas puno razmišljati i sve ok. Mogao si biti sasvim zadovoljan dobrostojeći rob.

S druge strane, premda je današnji prevladavajući liberalni kapitalizam Zapada eto sav nešto od ljudskih prava i sloboda, o tome bi se svakako dalo diskutirati. Prosječni Zapadnjak se tašto hvali kako je kod njih demokracija, te kako se slobodno smije javno psovati političare. Međutim, ne smije se psovati šefa na poslu, dok on tebe to počesto smije. Zapravo, sve ovo danas se događa već i na Istoku, pa i kod nas koji smo negdje u Sredini, a događa se jer je moderni svijet prestao funkcionirati na tradicionalni geostrateški način, te počeo na onaj geoekonomski. Važnost i uloga tradicionalne nacionalne države konstantno opada, dok sva vlast počinje prelaziti u ruke ekonomije i osobito bankarstva. Možda se kod nas sve ove stvari i nisu jasno iskristalizirale, ali na Zapadu već odavno jesu. Prosječni zapadni političar današnjice je osrednje plaćeni tehnokrat; pod stalnom je paskom i prismotrom da ne potroši nešto više od onoga što ga sljeduje. Na posao se vozi javnim prijevozom ili biciklom, a sve češće i u službene međunarodne posjete leti ekonomskom klasom. Mora stalno paziti na političku korektnost i kome će što već reći, dok se njega u medijima i javnosti slobodno može izrugivati i razapinjati koliko već i tko za što hoće. S druge strane, svi navedeni limiti ne važe za krupne biznismene i bankare; oni su van limita, stoga danas i ne govorimo toliko više o geostrategiji nego o geoekonomiji.

Pokušavajući ući u samu suštinu sustava, moglo bi se reći da ipak najveća i najopasnija mreža kapitalizma po ljudske slobode proizlazi iz proizvodne hiperprodukcije. Kapitalizam nikad nije pokušavao proizvesti onoliko koliko je zbilja potrebno, nego uvijek znatno više od toga. On juri profit, a značajnog profita nema bez hiperprodukcije. Opet, da bi se svi ti silni proizvodi mogli plasirati, potrebno je nekako uvjeriti ljude da im je potrebno i više od onoga što im je stvarno potrebno, a to je nadalje zadaća marketinga i reklama na svakom koraku i u svakoj prilici. Tako čovjek počinje puno raditi da bi puno kupovao, i u svemu tome negdje usput zaboravi istinski živjeti. Možda i ponajveći filozof povijesti svih vremena, Rus Nikolaj Berdjajev je još prije osamdesetak godina moguće jednom jedinom rečenicom proniknuo u suštinsku slabost suvremene tehnicističke civilizacije govoreći tu o vremenu u kojem su sredstva za život postala važnija od samog života. Radi, zarađuj, kupuj, troši, radi, zarađuj, kupuj, troši … i tu se nekako izvuče većina života suvremenog emancipiranog čovjeka, a sve to kako bi nekolicina megalomana iz pozadine mogla još više raditi, zarađivati, kupovati i trošiti.

Ropstvo na domaći način

Podaci govore da u Italiji na svaka četiri zaposlena čovjeka dolazi jedna privatna firma ili, bolje rečeno, obrt. Dakle, čak 25% radnog talijanskog stanovništva su sami svoje gazde. S druge strane, kod nas je ideal uvaliti se u kakvu državnu firmu ili instituciju. Nije baš da se slobodno, ali eto, voli naš narod sigurna primanja i više od slobode. Ta opčinjenost sigurnim državnim poslom pokatkad poprima čak i paradoksalne razmjere. Tako jedan sarajevski obućar u prijateljskom razgovoru kuka da nikako ne može pronaći sebi šegrta, a ostavio bi mu radnju u nasljedstvo kad se on (uskoro) umirovi, jer eto ni njegova djeca nisu htjela da se bave tim poslom. Čovjek na kraju ističe da se od tog zanata može sasvim lijepo živjeti, i stoga mu nikako nije jasno što nitko ne želi uz malo truda i predanog rada preuzeti njegov posao kao i radnju pride. Tko zna, valjda i dalje važi ono što je Freud u svoje vrijeme rekao, kako mnogi ljudi jednostavno ne žele biti slobodni, jer uz slobodu idu određeni rizici kao i odgovornost.

Umjesto zaključka, američki pjesnik Ezra Pound je definirao roba kao onog koji čeka da ga netko oslobodi, dok velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach primijeti da su sretni robovi najljući neprijatelji slobode. No, u praksi se ova dva motiva počesto isprepliću, tako da jedan te isti rob nerijetko mašta o slobodi, ali je istovremeno i osuđuje. Po cijele dane, žalost, mašta o slobodi, ali kad je netko drugi spomene, ljutito će ga ukoriti. Ona preostala skupina – robova koji pošto-poto nastoje da se oslobode izgledno i nisu robovi. To su samo privremeno sputani slobodni ljudi.

U Sarajevu, 22. 9. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

Leave a Reply