O nervozi

U svom romanu Glad norveški pisac Knut Hamsun u usta glavnog lika Andreasa Tangena (izmišljeno ime koje sebi glavni lik sam daje) stavlja sljedeću rečenicu: „Čim sam otvorio oči, stao sam, iz stare navike, misliti ima li išta što bi me danas moglo obradovati“. Cijeli roman, napisan u prvom licu, vrti se oko glavnog lika koji zbog fizičke gladi dolazi do različitih uvida o sebi, o ljudima, o svijetu oko sebe i često se radnja vrti oko velikih zadovoljstava u trenutku kada za svoj tekst koji objavi u novinama dobije nešto novca i može utažiti glad i velikih napada anksioznosti i straha kada cijeli dan ili danima nema prebijene pare i ništa nema za jesti. Nervoza koja prati glavnog lika Hamsunova romana je vrlo slična nervozi svakodnevnog čovjeka koju je Hamsun psihološki izuzetno oslikao i ona počinje kao i sve naše nervoze pitanjem koje Tangen izgovara ujutro kad se probudi uvučen u mrežu svojih napetosti i anksioznosti koju možemo opisati jednom riječju nervoza.

Nervoza, sudeći prema uvodnim mislima glavnog lika Hamsunovog romana, kao da se ne može ni opisati kao konkretan osjećaj nervoze u odnosu na konkretan događaj koji izaziva nervozu, nego je više riječ o apstraktnom strahu od nečega što bi se tek trebalo dogoditi iako ostaje nepoznato što je to što se ima dogoditi. Tako Hamsun nervozu kroz usta glavnog lika slika kao neodređen osjećaj straha od neodređene budućnosti i neodređenog nepoznatog. Nešto slično osjećaju kada se ujutro probudimo napeti oko nečega što bi se trebalo dogoditi, ali ne znamo što je to i kada će biti. Tako Hamsun kao jednu od oznaka nervoze kroz psihologiju glavnog lika Tangena ističe neodređenost, neodređeni strah, neodređenu budućnost.

Nervozi glavnog lika se osim neodređenog straha od nepoznatog dodaje i osjećaj odgađanja onoga što se prije ili kasnije mora dogoditi. To iskustvo odgađanja nužnoga ponekad možemo osjetiti kada recimo odgađamo izlazak na težak ispit od kojega ovisi cijela akademska godina iako prije ili kasnije to moramo učiniti ili potpuno odustati. To odgađanje kod Tangena, glavnog  lika romana, manifestira se kroz dugotrajna izležavanja, razmišljanje bez želje da bilo što poduzme ili učini osim što produžava izležavanje. Odgađanje nužnoga kao dio procesa nervoze rađa i izuzetno različitim maštarijama i fantazijama koje su teško ili vrlo teško ostvarive u stvarnosti. Tako Tangen nesposoban zbog nervoze poduzeti bilo što, slomljen neodređenim strahom razvija izvanrednu maštariju da će jedan njegov tekst kad ga završi i napiše biti dovoljan da mu osigura slavu i lagodan život iako on u datom trenutku zapravo samo leži na krevetu i ne pomjera se. Ovom slikom Hamsun oslikava nervozu kao bijeg od stvarnosti, bijeg od obveze i bijeg od dužnosti, nešto slično što se događa i nama kada stvarne probleme koje treba riješiti odgađamo tako da maštamo o njihovom rješenju iako ništa konkretno ne planiramo poduzeti da ih riješimo.

Tangen ne samo da pati od nepoznatog straha, ne samo da pretjerano mašta u svojoj nervozi, nego Hamsun njegovom liku dodaje još dva elementa nervoze od kojih je jedan asocijalnost u odnosu na druge ljude. Tangen u svom kontaktu s drugim ljudima manifestira ogromnu količinu nervoze koja se pojavljuje kao asocijalnost, bijeg od ljudi i nesposobnost da se uspostavi kontakt s ljudima uslijed pretjeranih elemenata nervoze povezanih s njegovim socijalnim i društvenim statusom.

Konačno kao posljednji element nervoze javlja se odustajanje prije nego se uopće i pokušalo riješiti konkretan problem, tako Tangen u određenim situacijama i prije nego bi pokušao nešto riješiti i učiniti odustaje. Na neki način Knut Hamsun oslikava nervozu kao određeno stanje čovjekove psihe koja uključuje nekoliko međusobno povezanih elemenata: neodređenost, odgađanje, pretjerano maštanje ili fantaziranje, asocijalnost i odustajanje unaprijed. Ako pokušamo ove četiri stvari međusobno povezati u jednu cjelinu, nećemo pomisliti da je riječ o nervozi, ali nekakav jednostavan primjer nam može pomoći da vidimo o čemu Hamsun iako pisac izuzetno psihološki dobro primjećuje. Opet možemo uzeti primjer studenta i ispita od kojeg mu ovisi godina i upis u sljedeću i uzmimo također u obzir da student ne govori istinu ni svojim bližnjima ni svojim prijateljima o tom ispitu. Kao i Tangen glavni lik Hamsunova romana, nervoza uključuje i barem povremeno laganje.

Prvi element nervoze prema Hamsunu nije znojenje dlanova ili ispod pazuha ili lupanje srca. Prvi element nervoze je neodređenost, neodređeni strah od ispita ili profesora. Taj strah je neodređen jer student nije niti probao izići na ispit niti zna kako profesor ispituje, on zna ili čuje od drugih da je ispit težak, ali iskustvo težine ispita nema niti iskustvo strogoće profesora. Ali iskustvo koje nema u njemu stvara neodređeni strah od onoga što uopće ne zna kako stvarno izgleda kad se iskusi. Tako nervoza počinje kao neodređenost, neodređeni strah od onoga o čemu se nema iskustva.

Nakon toga slijedi odgađanje kao sljedeći element nervoze. Odgađanje ne mora biti u formi izležavanja kao kod glavnog lika Hamsunova romana. Odgađanje može biti u formi prebacivanja ispita u naredni ispitni period, u formi opravdanja kako nitko nije položio, u formi izlazaka vikendom i ostajanja do kasno uz ispriku kako se ne može učiti jer se često izlazi. U svakom ovom konkretnom potezu studenta koji izbjegava ispit na praktične načine prisutan je element nervoze kojega slijedeći Hamsunovo portretiranje možemo opisati kao odgađanje.

Pretjerano maštanje ili fantaziranje je sljedeći korak u procesu nervoze koje opet ne mora biti kao kod glavnog lika Andreasa Tangena o tekstu kojega će objaviti u novinama i postati slavan i zaraditi dovoljno da nikad više ne bude gladan. Pretjerano maštanje uslijed procesa nervoze može biti slično, recimo misliti kako ako položim ovaj ispit sve sam položio i svi će moji problemi time nestati, fantaziranje može ići i u nekim drugim pravcima kao što je razmišljanje o traženju posla, promijeni fakulteta, povratku kući.

Nakon fantaziranja slijedi sljedeći element nervoze, a to je povlačenje u sebe, asocijalnost, odvajanje od društva, ali ne uvijek nužno. Student čak može i izlaziti i družiti se prijateljima, kolegama, sudjelovati u nastavi, čak i polagati druge ispite, ali taj glavni ispit ga čini asocijalnim jer mu je stalno pred očima i u njegovoj glavi jer na taj način taj ispit postaje ogroman problem koji generira asocijalnost nekad čak i stvarno povlačenje i zatvaranje u sebe.

Konačno nakon neodređenosti, odgađanja, asocijalnosti dolazi odustajanje kao posljednji stadij nervoze u kojem se odustaje prije nego se uopće bilo što pokušalo. U konačnici student odustaje čak i od pokušaja da razmisli da proba naučiti i izići na ispit. Tako ne samo student, nego svi mi ponekad probudimo se ujutro nervozni pitajući se kao lik iz Hamsunova romana ima li išta danas dok otvaramo oči što bi nas moglo obradovati vrteći u svojoj glavi neki ogromni problem koji je pred nama, težak ispit, veliki dug, pitanje bolesti, pitanje braka, pitanje ljubavi.

Svi mi prolazimo kroz stadije nervoze koji su povezani u cjelinu, svi u jednom jedinom iskustvu prolazimo kroz neodređenost, pretjerano fantaziranje, odgađanje, asocijalnost i odustajanje nesvjesni ponekad da je riječ o nervozi. Lik Hamsunovog romana završava svoj put nervoze tako što se na kraju ukrcava na neki brod odlazeći iz grada nadajući se da će negdje drugo moći pronaći bolji život za sebe. Hamsun s tim i završava svoj roman kao da nervozi dodaje još jedan element ili nervozu izjednačuje s nečim, a to nešto bi se moglo opisati kao bijeg.

I nervoza svakoga od nas uz sve nabrojene elemente također uključuje bijeg od nečega ili nervoza jest zapravo bijeg od onoga s čime se neizbježno trebamo suočiti. Bilo kako bilo, Andreas Tangen glavni lik Hamsunova romana ostavlja otvorenim pitanjem je li na kraju nervoza oblik bježanja od problema ili je sama nervoza zapravo samo drugi naziv za bijeg od problema i života. Neki student koji je nervozan oko ispita oko kojega mu ovisi cijela akademska godina bi mogao možda ponešto i dodati Hamsunovom portretiranju nervoze i probati odgovoriti je li bijeg dio nervoze ili je nervoza samo drugi naziv za bijeg od onoga s čime se trebamo suočiti htjeli mi to ili ne.

Prema završetku romana Andreas Tangen se ne uspijeva suočiti sa sobom do samog kraja, ali Hamsun ostavlja u odlasku brodom prostor nade da je na nekom boljem mjestu i boljem životu Andreas Tangen svladao nervozu i prestao bježati, završio svoj tekst, postao slavan i prestao biti gladan.

Takav završetak možda nam i nije po volji, bilo bi nam draže da je još unutar stranica romana Hamsun opisao Andreasa Tangena kao pobjednika koji je svladao nervozu i konačno se uhvatio svog stvarnog života i problema, no Knut Hamsun kao da nama prepušta da svoje nervoze ili hranimo nadom da ćemo ih u nekoj budućnosti svladati ili da ih pokušamo svladati odmah i tako Hamsunovom romanu dadnemo sretniji završetak s likom koji je pobijedio nervozu, suočio se neizbježnim i nadvladao probleme ili nekom studentu koji već dugo odgađa neodgodivo ponudimo više i nade i hrabrosti da položi ispit kojega neprestano odgađa, ili bilo kome od nas tko nervozan ili nervozna odgađa sukob i borbu s nekim konkretnim i velikim životnim problemom odgađajući, maštajući, zatvarajući se u sebe i bježeći od drugih tražeći neki brod i luku s kojim bi poput Andreasa Tangena pokušao pobjeći od sebe i svog problema.

Pri tom ne treba zaboraviti da iako je možda Andreas Tangen donekle uspio pobjeći, svoju nervozu i sve one elemente nervoze ponio je sa sobom. Tako i mi čak i bježeći od konkretnog problema svoju nervozu nosimo sa sobom i nijedan brod na koji se ukrcamo i nijedna luka u koju uplovimo vjerojatno nas neće osloboditi nervoze i ponuditi puno sretniji završetak našeg životnog romana. Naša je prednost što za razliku od Andresa Tangena koji nije mogao birati završetak nego mu ga je dao pisac, mi ipak možemo i sami pišemo završetke vlastitih životnih romana i možda je nekad bolje umjesto bježanja i produžavanja nervoze prestati bježati i suočiti se s problemom koji nas prati i ne pušta nas na miru.

U Sarajevu, 6. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Marco Varro

Leave a Reply