Petak, rujan 17, 2021

Ne osjećamo i ne primjećujemo odsutnost stranca. Odsutnost je iskustvo nedostatka ili gubitka bliskosti i duboke povezanosti. Biti odsutan je identično onome ne biti više u kontaktu, u odnosu, u vezi. Odsutnost je egzistencijalno iskustvo. Na mjestu odsutnog otvara se golemi prostor praznine. Praznina nije fizička. Nije opipljiva. Praznina je u nama. Odsutnost je osobni doživljaj praznine koju je jednom netko ispunjavao. Nedodirljivo. Netko je živio u nama, bivao egzistencijalno prisutan. Netko je bio ja. Nije bio/bila identičan meni, ali opet je bio u meni/u nama kao prisutnost. Toliki nepoznati su svakodnevno odsutni iz prostora u kojem se krećemo, živimo i radimo. Ali ne primjećujemo njihovu odsutnost. Ne primjećujemo da je prostor veći i da se slobodnije diše i da sad imamo više prostora za sebe. Odsutnost je svakodnevna. Ljudi su stalno odsutni iz svojih domova, a prisutni na poslu. Odsutni su iz života djece koja su prisutna u školi. Odsutnost je univerzalni fenomen kojega i ne vidimo. Jer uz njega nismo egzistencijalno vezani, svejedno nam je što svakodnevno na tisuće i tisuće ljudi bivaju odsutni da bi negdje drugo bili prisutni. Drugačije stoji kada u nama postoji svijest kako je netko prisutan u našem životu. Njegovu/njezinu odsutnost odmah primjećujemo. Osjećamo. Svaki i najmanji trag odsutnosti dolazi pred oči. Kao kada strastveno zaljubljeni dvoje osjećaju odsutnost onoga drugoga. Nakon nekoliko trenutaka nakon susreta već jedno ili drugo osjeća odsutnost i traži i zove: Gdje si? Gdje si je izričaj naše svijesti i spoznaje o odsutnosti onoga koji naše postojanje ispunjava do te mjere da nam je njegova odsutnost nezamisliva i neprihvatljiva. Sve možemo zamisliti, ali ne i da je i na jedan jedini trenutak odsutan/odsutna. Pitanje gdje si podsjeća na onaj religiozni događaj kada božansko pita čovjeka gdje si Adame? Primijećeno je da je čovjek odsutan jer ga je netko izuzetno ljubio da nije mogao niti jednog trenutka bez njega. Božansko ljubi ljudsko do mjere da primjećuje njegovu najmanju odsutnost.  Iz ovog iskustva božanskog koje ljubi čovjeka i primjećuje da ga nema čini se da je odsutnost  najrazornija kada je odsutan onaj koji je voljen i ljubljen. Odsutnost najčešće biva nepodnošljiva kada ljubimo ili volimo prazan prostor, prazno mjesto, praznu kuću, prazan krevet, odakle je ljubljeni ili voljeni odsutan. Nije odsutnost samo nepodnošljiva jer je prazno nešto gdje je drugi nekada bio prisutan. Još je više nepodnošljiva jer je iz nas samih drugi odsutan. Nemamo više kome pružiti i darovati sebe jer naša strast, ljubav i želja se ne može darovati onomu čega nema, nečemu odsutnom i ispražnjeni od njegove/njezine prisutnosti obolijevamo od goleme praznine koja se otvara u nama. Nepodnošljivo je, mučno i nemoguće voljeti ili ljubiti odsutnost jer nitko ne može ljubiti prazninu. Postajemo odsutni samima sebi što ponekad drugi vide kao našu tjelesnu i duhovnu nemoć, nezainteresiranost, apatiju i ravnodušnost. U sebi nijemo i bez glasa postavljamo pitanje. Kao što je božansko pitalo za čovjekom gdje si Adame tako i mi pitamo za odsutnim gdje si. Izgleda da tek u ljubavi pitanje gdje si ima najveću i najdublju težinu koja čovjeka pritišće do granice fizičkog i duhovnog pucanja. Pogotovo kada na našu molbu, krik i poziv gdje si odsutni više ne daje odgovor. Još je gore kada je odsutni tu pred nama i s nama ali na naš zov gdje si šuti i ne želi odgovoriti. Odsutnost i gdje si idu zajedno i identični su jedno drugom. Pitati gdje si isto je što i potvrditi odsutan/odsutna si. Gdje si Adame odjekuje kao eho u našim međuljudskim odnosima i pozivima drugom kada ga zovemo na ljubav i pitamo gdje si. Ili kad on/ona poziva nas i pita nas gdje si. U odsutnosti koja se u nama otvori ima nečega nepodnošljivog, kao i u što u našem zovu gdje si ima toliko čežnje, potrebe i nade da će nam biti odgovoreno i da ćemo čuti odgovor tu sam i da drugi jednom kad odgovori i sebe učini prisutnim s nama i u nama nikada neće biti odsutan od nas i iz nas. Gdje si je možda i najvažnije pitanje kojega plašljivo postavljamo i nervozno i napeto čekamo odgovor kao što je i odsutnost jedno od najtežih iskustava za čovjeka kada je svjestan da drugi nije bio stranac koji je odsutan, nego netko identičan u njemu koji je svojom odsutnošću stvorio za početak ogromnu prazninu. Možda bi i ljudsko u božanskom ostavilo ogromnu prazninu da na ljubavni zov božanskog gdje si Adame nije bilo plašljivog odgovora tu sam Stvoritelju koji se unatoč strahu i drhtanju nadao da će ga božansko ljubiti i nakon njegove odsutnosti. I onaj koji ponovo odgovara na naš poziv gdje si i odgovara s velike egzistencijalne udaljenosti od nas tu sam biva nekad u strahu i napetosti hoćemo li ga primiti natrag. Kao što je i božansko primilo čovjeka natrag, možda ni nama ne preostaje ništa drugo nego drugoga primiti natrag. Učiniti ga ponovno prisutnim s nama i u nama. Čini se smislenijim živjeti kada naše gdje si dobije odgovor tu sam makar smo već jednom bili izigrani, zapostavljeni, zaboravljeni i ostavljeni od toga tu sam kao što je i božansko često puta bilo izigrano i prevareno od ljudskog tu sam, ali ga nikad nije prestalo voljeti i ljubiti svojim upornim i stalnim gdje si.

U Sarajevu 26. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Wanuttapong Suwannasilp

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment