Utorak, 19 ožujka, 2024

Većina epiteta kojima se ljudi međusobno časte, a nerijetko ih i sami sebi pridodaju su posve partikularni, tj. nemaju veze s cjelinom čovještva.

Kako bi bilo jasnije što ovdje želimo reći, krenut ćemo s jednom jednostavnom slikom…

Krenut ćemo odozgor. Biti glava nekomu ili nečemu je stari časni epitet. Najčešće se tu radilo o glavi obitelji. Glava je tu da misli i naređuje, a na drugima je da je slušaju umjesto svoje glave. Ponekad se doista mora tako, ali to svakako nije dugoročno rješenje. Zato bi „glavi“ najpametnije bilo da proba utjecati na druge glave kako bi i one što prije znale samostalno razmišljati i donositi smislene i odgovorne odluke. Ono, kako se kaže: Dobar roditelj uči djecu kako da misle, a ne što da misle!

Ponavljamo, biti drugima glava je vrlo časno, ali pomalo i jezovito, jer glava je samo glava, ali ne i cjelovit čovjek. Odnosno, drugim riječima, u prirodi je glave da se brine o svojem, a ne o tuđim tijelima.

Kad smo već kod glave, u novije vrijeme se često kaže i da je netko „mozak“ (neke organizacije, operacije i sl.). I ovo je donekle istovremeno častan i nezgodan epitet. Ako netko previše misli, to izgledno znači da će oni drugi premalo razmišljati, a opet ovaj prvi koji misli će na kraju vjerojatno ostati zakinut za mnoge upotpunjujuće dimenzije ljudskog života. Reklo bi se, ostat će okljaštren emotivno, tjelesno, nerijetko i reproduktivno…

„Oko moje“  oči su svakako dragocjen organ i stoga se ovaj epitet pridodaje nekom tko nam je jako važan. No, pored ovoga oko je i vrlo osjetljiv i nježan organ kojeg je lako ozlijediti, pa čak i uništiti. Međutim, svaki čovjek bez obzira koliko važan i nježan bio uvijek je puno više od samog oka. Stoga ovaj epitet može upućivati i na stanovitu nerealnost, ali i posesivnost kod onoga koji ga daje, a to opet sve skupa govori da će se ono „oko“ prije ili kasnije naći u nevolji ili će se barem osjetiti ugnjavljeno.

Naravno, u životu se može biti „oko“ i na ponešto drugačiji način. Npr., za neke se kaže da su „oči i uši“ nekog moćnika, organizacije i sl. Ovo može biti dobro, ali i ne mora, u zavisnosti od toga što se već, koliko i zbog čega motri i sluša…

„Srce od čovjeka“. To se uglavnom kaže za one kojima su drugi važniji nego oni sami sebi. Altruizam je svakako važna ljudska osobina glede koje su moderni antropolozi suglasni kako je ova odigrala jednu od ključnih uloga u razvoju čovjeka. Naime, ljudi su bića koja ponekad mogu raditi i djelovati i bez izravne naplate. Ova osobina je nesumnjivo utjecala na produženje ljudskog života (pružanje pomoći u bolesti i nevolji), ali i do međusobnog udruživanja na zahtjevnim i dugoročnim projektima koji su zahtijevali dosta odricanja i žrtve. Bez ovog bi nam svakako brojna dobra civilizacijska dostignuća bila posve nepoznata. Međutim, i ovdje na kraju vrijedi slično kao u slučaju glave. Istinska dobrota je ono što potiče i druge da budu/postanu dobri, pa makar se ovakva dobrota pokatkada služila i nekim nepopularnim potezima i mjerama. Ona dobrota koja je sebi umislila da treba biti za trajno dobra umjesto drugih, moguće da u konačnici i nije tako dobra. Naprotiv, ovo je često preduvjet svekolike zloće na svijetu (promišljanje dobrote kao zadaće pojedinaca, a ne kao svevažećeg moralnog imperativa ljudske vrste).

„Duša od čovjeka“. Ako bi se gledalo klasično, „duša od čovjeka“ bi bio netko vrlo sličan prije spomenutom „srcu od čovjeka“, dakle nekom nematerijalnom liku, posve posvećenom dobroti, altruizmu i finoći svake vrste.

U suvremenoj filozofiji i teologiji (započevši od Hegela) na dušu se gleda više relacionalno, odnosno, interpersonalno. U tom slučaju, duša bi bila nešto što mi omogućuje odnos s Bogom, kao vrhovnim dobrom. Tako bi onda i ona „duša od čovjeka“ bio netko tko me potiče da budem bolji, netko tko zna izvući iz mene ono najbolje, netko tko mi otvara sasvim nove egzistencijalne perspektive i vidike. Međutim, ne smije se nikad zaboraviti i to da je „duša od čovjeka“ ipak samo čovjek, kao što ni svaki čovjek ne smije zaboraviti da i on ima dušu.

Ljevica i desnica. Pomalo je čak i misteriozno kako se netko s ponosom može zvati „ljevicom“ ili „desnicom“. Kao da kaže „ja sam lijeva ruka“ ili „ja sam desna ruka“ – bez cjeline, bez glave, bez mozga. Nije puno zgodnije niti ono zvati se u politici „centrom“… opet nepotpuno reklo bi se. Ukoliko ljevica i desnica počesto predstavljaju sumanuti aktivizam, utoliko se „centar“ nerijetko skriva iza hrpe (neupotrebljivih) plemenitih ideja bez ruku i nogu. Ne mora se nitko složiti, ali uvjeren sam da će tek trebati stvoriti jednu cjelovitu politiku po mjeri čovjeka…

Ovdje se zapravo susrećemo i s jednim znatno dubljim problemom društvene uloge. U mnogo toga, društvo se ponaša kao jedan samostalni živući organizam. Ono dodjeljuje uloge svojim članovima i poistovjećuje ih s njima. Od radnika se očekuje da šuti i radi za sitniš. Od vojnika se očekuje da bespogovorno gine za domovinu. Od svećenika se očekuje da bude sav fin i nematerijalan baš poput onog duha Caspera, te da ne zanovijeta što će ljudi na kraju ipak od njega zazirati (baš kao od Caspera), jer on je duh – misteriozna zastrašujuća prijetnja! O ovome ćemo vjerojatno više naknadno unutar teme „devetog stupnja biološke evolucije“, ali i sad se već može reći da je svatko od nas puno više od one skučene uloge koju mu pridodaje društvo. No, da bi to shvatilo društvo, morat će valjda prvo shvatiti pojedinci…

Sasvim loši epiteti. Vidjeli smo dolje niže na onoj slici s početka kako postoji i ona zona sasvim loših partikularnih (genitalnih) epiteta, ali mi smo pristojna Internet stranica pa ne možemo o tome sad nešto posebno detaljno.

Međutim, postoje i razni cjeloviti epiteti za čovjeka, no koji su opet svejedno loši. To su često oni animalni epiteti, kad se za nekog kaže da je (kao) konj, pas, svinja, crv itd. Sa ovim se aludira na jednu formiranost cjelovite ljudske osobnosti, koja se ipak cjelovito formirala na poprilično pogrešan način.

Ima i ono nešto drugačije: Npr. “legenda od čovjeka” – lijep i važan epitet samo što označava nešto što nema nikakve veze sa stvarnošću i realnošću!

Na kraju, umjesto zaključka, vidimo kako je teško biti čovjek, a još teže izuzetan čovjek – ljudina. Ali, to je konačni cilj svakog od nas i zato ne treba posustajati…

 

U Sarajevu, 2. 9. 2017.

M. B.

Tags: , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment