O početku

Ponekad u razgovoru netko nam s uzdahom olakšanja kaže: Raskrstio sam/raskrstila sam. S njom. S njim. S nečim. Zanimljiva riječ. Raskrstiti. Zvuči kao krčiti ili raskrčiti. Kao da kroz nepreglednu šumu vlastitom snagom krčimo sebi put. Zvuči i kao naći se na raskrsnici. Izabrati jedan smjer. I nastaviti bez osvrtanja. O značenju riječi može se raspravljati. Važnije je što se događa s nama kada raskrstimo. Je li moguće raskrstiti tako kao da izaberemo desni smjer na raskrsnici i nikada ne pomislimo što bi bilo da smo skrenuli lijevo, ili nastavili pravo, ili se vratili nazad? S godinama i sazrijevanjem čovjek skoro pa i ne može raskrstiti ništa, ne može sebi prokrčiti, raskrčiti vlastiti put. Život mu je poput šume i korova. Krene krčiti u jednom smjeru, susretne djetinjstvo. Krene u drugom, susretne mladost. Krene u trećem, naleti na ljude. Naleti na nekog čovjeka. Raskrstiti je nemoguće. Ne na onaj način na koji zamišljamo. Izabrati jedan smjer na raskrsnici i nikada ne pomisliti što bi bilo da sam skrenuo desno. Iskrčiti vlastiti život i pomisliti da kad sve završimo, sve će biti novo. Ali ne bude. Kad iskrčimo život od korova i šume pa se osvrnemo, vidimo tragove. Puno tragova. I ti tragovi nas podsjećaju. Ondje je bilo ono drvo. Ondje je bio onaj panj. Ondje je bio onaj brežuljak. Ondje je bila ona stijena. I kada raskrstimo, odnosno iskrčimo život od tolikih ljudi i odnosa, ako se osvrnemo, prvo što ćemo primijetiti jest da je to još uvijek naš život. Drugačiji. Noviji. Uređeniji. Manje je trnja. Manje korova. Manje prepreka. Ali sve nam je još uvijek poznato. Kada kažemo kako smo raskrstili, možda nam padne na pamet da smo iz života iskrčili sve loše, opterećujuće, zlo, zlobno, stresno. Svaka čast ako jesmo. To nije mali uspjeh. Ali. Ne možemo iskrčiti život. Sve očistiti i pomisliti sad kad se osvrnem na urađeno, to neće biti moj život. Bit će. Koliko god odlagala osvrtanje da vidiš postignuti rezultat. Ne može se raskrstiti. Jer se ne može obećati da nećeš kada izabereš jedan smjer na raskrsnici pomisliti da si trebala izabrati drugi. Jer ne možeš ne primijetiti da i kada život iskrčiš i očistiš od korova, loših i opasnih ljudi, to tvoj život. Uvijek će pripadati tebi. Uvijek će biti tvoj. Raskrstiti, rekli bismo, znači završiti. Okončati. Ne možemo završiti. Ne možemo okončati. Tragovi poput nevidljivih niti ostaju u nama. I dalje nas povezuju. Spajaju s onima s kojima smo raskrstili. Ali ni oni nisu raskrstili s nama. I oni krče vlastiti život nadajući se da će iščupati sve do samog korijenja. Ako i uspiju, ostaje im isto iskustvo kao i nama. I potpuno iskrčen život iz kojega smo iščupali čak i korijenje onoga s kim smo raskrstili kada se osvrnemo na urađeno, vidimo da je to moj život. Svi smo mi u svojim privatnim životnim džunglama. Krčimo i čistimo sve što nas podsjeća na drugog. Čupamo iz korijena i stablo i granje i deblo i lišće. Tek što ga uklonimo, nailazimo na novu prepreku. Žbun. Korov. Trava. Močvara. I nikako izbiti na čistinu. Uhvatiti pogled na sunce. Ugledati dan. I drugi radi isto što i mi. Stalno kopa. Rukama. Nogama. Glavom. Tijelom. Dušom. Cijelim bićem. Krči džunglu. Siječe stabla. Čisti korov. Ali to je sve što možemo učiniti. Raditi svaki dan u džungli života. Crnčiti. Rintati. Kopati. Nadati se da ćemo jednog dana uspjeti. Raskrstiti do kraja. Do korijena. Osvrnuti se i vidjeti nov život koji nije moj. Nemoguće je. Raskrstiti. Završiti. Okončati. Sve to ostaje negdje u nama. Duboko. U našim nutarnjim džunglama. Onim džunglama u koje se ni sami ne usudimo kročiti. Jer ne znamo što bi nas tamo dočekalo. Možda neka strašna i opaka zvijer? Možda neka otrovna mala životinjica koja nas jednim malim ugrizom ili ubodom može ubiti. Možda bi nas dočekala nepregledna šuma stabala, korova i močvara koja bi nam oduzela svaki elan da bilo što započnemo. Radije krčimo po površini života. Malo zagrebemo. Ne možemo raskrstiti. To bi značilo iščupati samog sebe iz korijena vlastitog života i baciti na smetlište da se osuši i umre. To je previše čak i za najhrabrije među nama. Radije prihvaćamo ovako. Površno. Povremeno. I kada nekoga susretnemo tko kategorički tvrdi da je raskrstio, teško mu je povjerovati. Jer u svijetu okončanja i završetaka jedino su mrtvi raskrstili sa svakim i sa svim. Iščupali sebe iz korijena života. Živi nije. Ipak treba mu priznati trud i nadu. Neobično uvjerenje da može raskrstiti tako što će sve druge iskorijeniti iz svoga života i započeti novi život. Nema novog života. Ima drugačijeg. Negdje drugo. Ali novog života kojega neću prepoznati kao svoj vlastiti nema. I zato ne možemo raskrstiti, završiti i okončati. Jer barem jednom si pomislila što bi bilo da si izabrala drugi smjer na raskrsnici života. I dok si to pomislila, već si bila svjesna da nisi raskrstila. I nikad nećeš. Život ti može biti drugačiji. Bolji. Ugodniji. Sigurniji. Ali nikada neće biti nov kao da nije tvoj. Uvijek će biti tvoj. I čupat ćeš stabla i korov i močvaru iz svoje nutrine. Krčiti bjesomučno vlastiti život. I uspjet ćeš. Sigurno. Napravit ćeš velike stvari. Moguće da ćeš i raskrstiti s tolikima s kojima si sada vezana. Ali nikad nećeš raskrstiti sa sobom. Ne možeš sebe iščupati iz vlastitog života i gledati kako se poput stabla bez korijena sušiš, propadaš i umireš. To ne smiješ. Kao i svi mi, moraš krčiti vlastitu životnu džunglu svaki dan. I kao svi mi nadati se da ćeš jednog dana izbiti na čistinu, vidjeti sunce i udahnuti svjež zrak slobode i novog života. Jer mi smo blizu tebe. Krčimo svoje džungle i nadamo se čistini, suncu i zraku. Nisi sama…

U Sarajevu 13. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Leave a Reply