Ponedjeljak, svibanj 10, 2021

Sukladno svome grčkom izvorniku, riječ paradoks označava nešto neočekivano, a ovdje namjeravamo govoriti o životnim paradoksima, dakle, o onim nekim specifičnim iznenađenjima što nam ih život usput priređuje, te zbog kojih se na kraju često pitamo zašto to nismo nekad već ranije uspjeli shvatiti ili se barem začuđeno zapitkujemo zašto je to uopće tako?

Rajski paradoks: Pod rajskim paradoksom ne misli se na onaj „gore” raj, nego na različite morske i tropske rajeve kamo ljudi rado odlaze provoditi odmor. Sadržaj paradoksa odnosi se na datost da se ovakva idilična putovanja nerijetko znaju pretvoriti u pravu noćnu moru. Gripe i prehlade, trovanja hranom i vodom, toplotni udari, masakriranje od strane komaraca i drugih egzotičnih krvopija, pa čak i srčani udari – sve se ovo statistički dokazano učestalije događa ljudima na takvim divnim destinacijama nego kod kuće. Naznačeni paradoks se da sasvim jednostavno objasniti. Nagla promjena sredine, klime, vode, hrane i zraka za naš organizam može predstavljati izniman stres. Stoga se mudriji pripadnici ljudske vrste za ovakva putovanja pripremaju opsežno, i to ne samo kroz pametan izbor odjeće i namjernica koje će im zatrebati nego i kroz odlaske na neko lokalno jezero, rijeku ili bazen, kroz povećanje tjelesne aktivnosti, pa čak i kroz ono smiješno sunčanje na balkonu. Dakle, pouka je u tome da i one najljepše životne promjene zahtijevaju adekvatnu adaptaciju i aklimatizaciju.

Paradoks dosade: Robert Hanssen dugo se vremena činio uzornim čovjekom. Viši agent američkog FBI-a, posvećen suprug i otac, aktivan katolički vjernik… Na kraju se ispostavilo da je dugih dvadeset godina špijunirao za Ruse, nanoseći tako nenadoknadivu štetu američkoj obavještajnoj zajednici. Za svoje ilegalne špijunske aktivnosti je kroz dvadeset godina od Rusa primio preko milijun dolara, od kojih nikad nije potrošio niti jedan jedini cent. Govoreći na kraju o svojim razlozima, Hanssen je rekao da nije to učinio ni zbog novca a još manje zbog želje da napakosti svojoj domovini. Jednostavno, učinio je to zbog čiste dosade. Ulazeći kao mlad u FBI nadao se uzbudljivom životu i poslu, da bi se na kraju kao član unutrašnje kontrole neprestance ubijao od dosade. Naime, posao mu se sastojao od toga da preko kompjutera po cijele dane nadgleda bankovne račune svojih kolega. Kao eto, da se negdje ne bi potkrao neki neprijavljen sumnjiv dolar, kao što će ih se njemu na kraju potkrasti preko milijun zakopanih u vrtu kuće.

Da je uzbudljivi špijunski posao po sebi zapravo poprilično dosadan, svjedoče i neki drugi izvori. Ispitkujući tako o negdašnjim špijunskim aktivnostima ruskog predsjednika Vladimira Putina, zapadni novinari jednom zgodom nabasaše na nekog njegovog kolegu iz nekadašnjeg drezdenskog KGB-a, Bivši špijun im tada otprilike reče: „Ma dajte ljudi, mi smo dvije trećine vremena pisali nekakve birokratske izvještaje za Moskvu”!

Dakle, paradoks dosade nalaže kako je istu u životu nemoguće izbjeći. Štoviše, ista kao da se povećava sa umnažanjem aktivnosti oko njezina izbjegavanja. S druge strane, čini se učinkovitijim dosadu prihvatiti stoički kao neotuđiv aspekt svakog ljudskog života i rada. U svakom slučaju, da se gospodin Hanssen bolje znao izboriti s dosadom na svom poslu, sad se do kraja života ne bi morao doslovno ubijati od dosade u „ADX Florence” zatvoru super-maksimalne sigurnosti gdje zatvorenici 23 sata i 15 minuta dnevno provode sami samcati u skučenoj betonskoj tamnici u kojoj je čak i namještaj izrađen od jednoličnog hladnog armiranog betona.

Paradoks usamljenosti: Ovaj paradoks nalaže da će osoba biti usamljenija što ima više poznanika, a sve ovo osobito prati danas žitelje velikih gradova. Mnoštvo površnih odnosa pogađa ljude dubokim osjećajem iluzornosti, dok psihologija naznačeni paradoks upravo vidi kao jedan od glavnih okidača distimijskih stanja, što bi se moglo opisati kao sveprisutna depresija niskog intenziteta. Dakle, ovakve osobe nisu bolesne u patološkom smislu. Po sebi su najčešće posve funkcionalne i odgovorne, ali jednostavno nisu više u stanju radovati se i uživati u životu. U tome smislu nas paradoks usamljenosti vraća do Jungove definicije usamljenosti koja nalaže da usamljenost ne znači biti sam, nego ne imati s kim pričati o onim stvarima koje su nama osobno važne.

„Dan je dug, a život kratak” paradoks: Kao što znamo, radni dan se stvarno zna pokatkad poprilično otegnuti. Međutim, u svojim zrelim godinama ljudi najčešće primjećuju da im je život u globalu zaprepašćujuće brzo proletio. Razloge ovog paradoksa treba tražiti u relativnosti vremena, a osobito u relativnosti onog imanentnog psihološkog vremena. U tome smislu, radni dan nam se može činiti realno predugim naspram naše želje da idemo kući, ali isto tako, život u svojoj cjelovitosti nam se na kraju može činiti realno prekratkim naspram one naše urođene čežnje za vječnošću.

„Zašto iznimno talentirani učenici i studenti kasnije počesto i ne uspiju u ostvarivanju nešto posebno uspješnih profesionalnih karijera?” Ovaj paradoks ne važi samo u našem, korupcijom i nepotizmom prezasićenom poslovnom okruženju, nego počesto čak i na Zapadu, dakle, u poprilično „fair play” poslovnoj atmosferi. Prevelikim fokusom na školsko gradivo nerijetko se učine previdi vezani za sticanje onih nekih drugih jako važnih životnih i poslovnih kompetencija. Osim toga, djeca koja se previše forsiraju u ranoj dobi kasnije lako mogu izgubiti bilo kakvu ambiciju i interes. Tako da se na kraju ne kaže uzaludno ono: „Čudo od djeteta ostaje samo čudo od djeteta”!

Paradoks zadovoljstva: Bogati i slavni nas stalno uvjeravaju kako ljepota, slava i novac ne donose sreću. No, budimo realni, vrlo se mali broj njih ikad odrekne svih tih zavodljivih stvari za koje tvrde da im nisu uspjele donijeti sreću. Dakle, donose li ili ne donose? Pa na ovo pitanje psihologija bi rekla da donose, ali ne previše. Konkretno, okolnosti pod našom kontrolom (zaposlenje, obrazovanje i novac) čine na kraju samo oko 10 do 15 posto naše „subjektivne sreće“. Sve više od toga prvenstveno ovisi od osobina i temperamenta pojedinca. U tome smislu se čini da su neki ljudi već po svojoj prirodi zadovoljniji i spokojniji od onih drugih, te da se ovo prirođeno nahođenje kasnije i ne mijenja znatnije kroz život.

Paradoks visokih očekivanja: Nije dobro ničemu ne težiti, ničemu se više od života ne nadati. No isto tako previsoka očekivanja na kraju se znaju pokazati i znatno gorim ubojicom životne radosti i zadovoljstva od onog prvog. Strukturalistička misao bi rekla da je ljudska želja poprilično živa stvar. Jedna želja uvijek rađa onu drugu, i tako u nedogled. U svakom slučaju, ovog „podstanara” treba itekako dobro nadzirati, inače će se nakotiti preko svakog smisla i mjere.

Paradoks ljepote: Tuđa ljepota kod većine ljudi stvara dojam i očekivanje kao da je kod ljepotana i ljepotica i sve ostalo samo lijepo i dobro. Stoga ih se često idealizira, te se u njih obično strastveno i zaljubljuje. Međutim, kod mnogih od njih se s vremenom pokaže da i nisu mnogo više od toga što su lijepi, tako da od njihove silne ljepote na kraju vrlo često nitko nema isuviše koristi. Ni ovi što su lijepi ni oni što su ih prethodno bili idealizirali.

Paradoksa svakako ima još puno, no ovdje ćemo za kraj spomenuti još samo jedan – paradoks konflikta. Ovaj paradoks nalaže da se upornim izbjegavanjem konflikta nikako nećemo riješiti istih. Štoviše, čini se kako će nas jedan takav stav tek dovesti do onih pravih i opasnih konflikta. Cijela ova psihološka situacija ima svoj stanoviti pandan i u onom izvanjskom okruženju. Recimo, kontrolirano pokretanje lavina i poplava od strane čovjeka kako bi se izbjegle one velike katastrofalne lavine i poplave.

Za kraj ćemo istaknuti kako iole pomnija analiza pokazuje da životni paradoksi i nisu nešto osobito paradoksalni. Radi se sve od reda o normalnim i predvidivim stvarima, no koje zbog ishitrenog i površnog načina razmišljanja i planiranja obično ne uspijemo na vrijeme shvatiti kako je to trebalo. Naspram toga nam kao utjeha ostaje ono da je iskustvo ipak najbolji učitelj.

U Sarajevu 19. IV. 2021.

M. B.

Izvori:

– https://www.psychologytoday.com/intl/archive?search=Paradox&op= (Stanje: 19. IV. 2021.).

– paradoks. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46587>.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrightmadamlead

 

Tags: , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

Naučena bespomoćnost ili psihologija odustajanja
IZMEĐU PREVENCIJE I PROMOCIJE
JE LI OVAJ SVIJET NAJBOLJI OD SVIH MOGUĆIH SVJETOVA?

STARAC

19. kolovoza 2018.
O bespomoćnosti

O bespomoćnosti

5. kolovoza 2019.
SUSRET

SUSRET

11. studenoga 2017.
SJEĆANJE

SJEĆANJE

14. prosinca 2017.
O žaljenjima

O žaljenjima

12. travnja 2021.