Petak, veljača 26, 2021

Žrtvovanje za drugog može biti mučno i teško. Obećanje o žrtvovanju još nije pravo iskustvo. Žrtvovanje za drugog završava kao konkretnost i stvarnost. Ako ste obećali da ćete se žrtvovati, dolazi trenutak kada će se od vas tražiti da ispunite obećano. Obećano žrtvovanje koje bježi od konkretnog zahtjeva bezočna je i podmukla laž. Drugi će se osloniti na vaše obećanje da ćete se žrtvovati ne znajući da tako ne mislite. Kada odustanete od konkretnog žrtvovanja, s pravom će se vaš postupak protumačiti kao izdaja, bijeg, kukavičluk i dvoličnost. Ako niste spremni konkretno se žrtvovati, nemojte obećavati. Drugog ćete unaprijed osloboditi razočarenja i ogorčenosti, a sebe straha i napetosti dok iščekujete da se vaše obećanje konkretizira u nekom stvarnom životnom problemu kojemu nikada niste bili ni dorasli. Ružno je igrati se s tuđim nadama i pouzdanjima. Obećajte se žrtvovati za ono u što ste sigurni da možete makar to bilo nešto svakodnevno i neznatno. Nemojte drugom obećavati nemoguće žrtve koje ste spremni za njega učiniti samo da biste dobili njegovu naklonost, stekli njegovo ili njezino divljenje. Čovjek bi morao naučiti kako obećanje da će se žrtvovati može postaviti pred njega vrlo nezgodne i nezahvalne zahtjeve koje ne može ispuniti i od kojih će preplašen pobjeći. Lako je obećati žrtvovanje. Najlakše je. Ne izgleda skupo reći drugom: Obećavam da sve ću učiniti za tebe, žrtvovat ću sve što imam i sve što jesam. Na prvu dobiva se puno više davanjem velikih i megalomanskih obećanja o žrtvovanju nego što se gubi. Ali kad se nađemo u konkretnoj životnoj okolnosti koja od nas traži stvarnu žrtvu za drugog, velika obećanja se rasplinu kao prašina na vjetru. Moguće da će se netko osjećati povrijeđenim i uvrijeđenim ako ne obećamo da ćemo se u svemu žrtvovati za njega. Oprezni smo. Realni. Relativno dobro svjesni naših mogućnosti i sposobnosti da se žrtvujemo za drugog i ne želimo preći granicu i sebe pretvoriti u lašce i laskavce. Neugodno je kada netko kaže: Neću učiniti sve za tebe, učinit ću ono što mogu i to može biti malo u tvojim očima, ali će biti učinjeno za tebe, više od toga ne mogu obećati koliko god ti očekivao/očekivala. Skloni smo odbacivati ljude koji nisu spremni obećati da će žrtvovati sve jer mislimo da nisu dovoljno ljudi, kao što smo spremni nasjesti na obećanje da će netko žrtvovati sve za nas iako možemo procijeniti da laže ili nam laska. Kad je riječ o žrtvovanju za drugog, draže nam je laganje i laskanje nego stvarne mogućnosti nečijeg žrtvovanja za nas. Maštamo da će se za nas žrtvovati od krajnjih granica, dok u stvarnosti nije spreman/spremna učiniti ništa i ništa ne čini. Ovdje ne govorimo o izvanrednim ljudima, izvanrednim okolnostima i njihovim izvanrednim žrtvama kojih uvijek ima među nama. Riječ je o nama. Svakodnevnim ljudima s našim svakodnevnim životnim pričama i okolnostima čiji se život ne odvija u sjeni velikih žrtvovanja za druge, nego u sjeni svakodnevnih i običnih žrtvica za drugog od kojih odustajemo.

Nije nikakvo žrtvovanje maštati o tome što će sve učiniti za svoju ženu dok muškarac neće u svakodnevnom životu žrtvovati se za nju kroz obične i svakodnevne stvari kao što su pomoć u kući, oko djece. Nije nikakvo žrtvovanje maštati o tome što će sve učiniti za muškarca dok žena u svakodnevnom životu nije spremna žrtvovati se u onome što im je oboma obično i svakodnevno. Uvijek smo skloniji maštati o žrtvovanju za drugog nego se konkretno i stvarno žrtvovati u nečemu ne tako zahtjevnom i teškom što se od nas danas traži. Nismo ponekad svjesni opasnosti i posljedica davanja velikih i snažnih obećanja kako ćemo se žrtvovati dokraja za drugog. Ponekad ne znamo koliko takvo obećanje može biti teško i zahtjevno i natjerati nas u bijeg i ostavljanje drugog na cjedilu. Onaj koji ne želi obećati da će učiniti sve i žrtvovati se za drugog dokraja, uvijek će biti označen kao kukavica, izdajica, netko tko je neljudski i nečovječno usmjeren. Njegov ugled bi spasilo prazno obećanje da će učiniti sve makar zna da ne može i neće. Što je čovjek koji obeća velika žrtvovanja za drugoga i od njih pobjegne u odnosu na čovjeka koji ne obeća toliko i prizna da ne može i neće obećati sve, nego tek neznatno? Je li bolji onaj koji obeća naveliko i ostavi drugog na cjedilu samog od onoga koji je obećao puno manje, ali se žrtvovao i nije slagao? Nije popularno priznati da niste spremni žrtvovati se dokraja za drugog, nego samo ono što znate da možete izvršiti. Nekako ostavljate dojam slabića i jadnika i vaša nespremnost da obećavate na temelju laganja i laskanja doživljava se kao neljudsko ponašanje. Kako samo možete i kako se usuđujete priznati da niste spremni dokraja žrtvovati se za drugoga? Gdje vam je ljudskost? Gdje vam je čovječnost? Teško je odgovoriti na ovakve objede i optužbe. Vrlo teško. Ponekad kad se žrtvujete nevidljivo, ali ustrajno, strpljivo i svakodnevno za drugog koji vam je prigovorio da niste čovjek, možda se njegovo mišljenje promijeni. Ali možda. Bilo kako bilo, pitanje žrtvovanja za drugog je pitanje i iskrenosti prema samom sebi i vlastitim mogućnostima. Pred sobom uvijek treba imati misao kako će se obećanje da se žrtvujemo za drugog prije ili kasnije javiti kao vrlo konkretan i opipljiv zahtjev. Po nekakvom nepisanom pravilu obećanje da ćemo se žrtvovati za drugog pronaći će put do nas kroz stvarne i sasvim ljudske potrebe drugoga kojima smo se obećali žrtvovati. Ako pobjegnemo iako smo prethodno megalomanski obećali žrtvovati se dokraja, pokazat ćemo se lašcima i izdajicama i drugi će zbog nas izgubiti nadu, pouzdanje i oslonac u druge. Ako ne pobjegnemo iako smo prethodno obećali da ne možemo i nećemo se moći žrtvovati dokraja, ali ćemo ispuniti ono što smo obećali, pokazat ćemo se iskrenima i poštenima. Zaboravljamo da naše žrtvovanje za drugoga ne mora uvijek riješiti sve njegove muke i patnje jer smo pred njima nemoćni. Ali drugi nikada neće zaboraviti da nismo obećali apsolutno sve, da smo obećali malo i neznatno, ali to malo smo ispunili i žrtvovali se, nismo ga spasili, nismo mu pomogli u svemu, ali smo učinili nešto što je jedva osjetno i vidljivo. I to je ponekad naš domet. Nismo sposobni za velike žrtve. Strah nas je velikih obećanja i žrtvovanja svega za drugog. Ne možemo. Nismo sposobni. Ali možemo neznatno i svakodnevno. Možda je to nekad drugom potrebnije i važnije. Potrebnije i važnije od naših silnih i velikih obećanja i spremnosti na žrtvu dok neznatno i svakodnevno ne činimo ništa i mirno promatramo drugog kako se trudi, bori i muči.

U Sarajevu 26. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: buntewelt

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

ČOVJEK I ZAGONETKA

ČOVJEK I ZAGONETKA

23. siječnja 2019.
MILENIJALCI I LJUBAVNO PONAŠANJE
KAKO ZAVOLJETI SEBE?

KAKO ZAVOLJETI SEBE?

24. rujna 2019.
Spoznaj samoga sebe

Spoznaj samoga sebe

27. kolovoza 2017.
ZNAČENJE I INTERPRETACIJA SNOVA PO C. G. JUNGU
O domu

O domu

5. svibnja 2017.
Gramatičari i konstitutivci

Gramatičari i konstitutivci

13. listopada 2017.
O majci

O majci

4. lipnja 2017.