REALNOST I RAZOČARANJE

Spread the love

Mnogi razočarani kažu kako su oni samo realni, no ovdje se pitamo je li to uistinu tako?

U početku uvijek stoji nekakva nerealnost, ponekad naša vlastita a pokatkad i ona tuđa; zatim dolazi otriježnjenje i realnost, i bilo bi stoga nekako logično da ta realnost onda i dokine ono neugodno stanje koje je nestalo kao posljedica naše ili tuđe nerealnosti. Ili drugim riječima, ukoliko nas je nerealnost učinila razočaranima, tad bi nas realnost trebala nanovo ispuniti dobrim životnim motivima i entuzijazmom. Međutim, što onda reći za onaj životni scenarij kad se čovjek osjeća istovremeno posve realnim i trajno razočaranim? Pod pretpostavkom da se razočaranost prvenstveno javlja kao posljedica nerealnosti, a ne realnosti – onda bismo mogli jednostavno reći da ovakvi ljudi još uvijek nisu dosegli onu za život dostatnu razinu realnosti, premda sami vjeruju da to već jesu.

Što uopće znači biti realan čovjek?

Biti realan okvirno znači biti u skladu sa stvarnošću. Nešto preciznije, realan je onaj koji u mišljenju i ponašanju vodi računa o stvarnosti, ostvarivosti i mogućnostima. Dakle, onaj koji se zna fokusirati na ostvarivo te zaobići ono neostvarivo. Sukladno ovome, biti realan znači i ono biti iskren, dosljedan i pošten. Dakle, ne ulijevati nikome lažne nade, nego se uvijek dosljedno i transparentno držati onoga za što čvrsto vjerujemo da može ići, ne prešućujući pri tome nikome ni ono za što jednostavno smatramo da ne ide. Osim toga, biti realan čovjek podrazumijeva i ono držati se date riječi i izrečenog obećanja. Jer ako nekomu jedna takva stvar po sebi nije dovoljno realna, konkretna i obvezujuća, teško da će se i za njega samog moći reći da je realan. Stoga biti realan čovjek ne znači biti ono samo u skladu s tamo nekom izvanjskom stvarnošću nego i sa onom svojom vlastitom. U tome smislu, ako je realan, čovjek sebi neće moći dopustiti ono da jedno priča, drugo radi, a treće misli. Naprotiv, zdušno će nastojati kroz život sve tri stvari dovesti u jednu kompaktnu i skladnu cjelinu, upravo kako bi sam sa sobom mogao biti u jednoj bliskoj i realnoj vezi.

Realnost i varljivi svijet emocija

Što je to što čovjeka nagoni da obeća pa izigra, da se obveže pa pobjegne ili da ljudima priča jedno, a na kraju učini nešto sasvim drugo? Ako netko ovo radi posve svjesno i namjerno, tada kažemo da se radi o krajnje malicioznoj ili barem poremećenoj osobi. Srećom, ovakvi slučajevi i nisu toliko česti, što će reći da ljudi češće podbace zbog nekih manje svjesnih razloga. Jednostavno, dok je davao obećanje, u tom trenutku mu se to činilo posve logičnim i vrijednim obećanja, a kasnije ga je taj osjećaj popustio, pa i napustio. Sa ovim se ujedno izriče konstatacija da su takvi varljivi i nerealni ljudi nerijetko posve sljubljeni sa svojim osjećanjima, te da iste prihvaćaju kao jedinu valjanu sveodređujuću stvarnost. I oni u ovome uglavnom ne vide ništa loše, pa ne kaže li se danas tako često ono da treba slušati svoje srce, jer ono kao nikada ne griješi? Na ovo bi se moglo reći da svoje srce kudikamo treba slušati, ali valjda bi trebalo slušati i onu danu riječ. Zar je to ništa? Sukladno ovome, mogli bismo se dodatno pitati zar je razum ništa? Ili također, zar su uhodani običaji i norme ponašanja ništa? Te zar su drugi ljudi sa svojim očekivanjima i osjećanjima isto tako ništa?

S potonjim pitanjima zapravo i nadilazimo skučeni svijet vlastitih motiva i orijentira te stižemo do onoga što bi se moglo nazvati sveodređujućim duhom vremena, a kojeg Ernest Geller barem za današnje vrijeme identificira kao „histeriju subjektivnosti”. Kako smo o tome već i nedavno pisali, sve ovo ne bi značilo ništa drugo doli ono kako su osobna osjećanja i plitka uvjerenja (zapravo predrasude) kod današnjeg čovjeka manje-više istisnula te obezvrijedila sve ostale vidove spoznaje, ali i one tako bitne samo-spoznaje. Jer sada važi: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam” (Geller).

Scenarij „crvene” i „plave” pilule

U konačnici se čini da jedan te isti problem danas pogađa i one razočarane, kao i sve one koji su ih razočarali. Naime, svi su oni zajedno sužnjevi vlastitih emocija i predrasuda i jednostavno im se ne mogu oteti. Reklo bi se, ne mogu jer sam duh vremena čovjeku nalaže ovo kao svojevrsnu prvu filozofiju i sveodređujuću definiciju stvarnosti. Zato je one prve jako teško uvjeriti kako ima puno toga zbog čega se oni i ne bi trebali osjećati toliko razočaranim, kao što je one druge skoro nemoguće uvjeriti da ima i puno toga drugoga na što bi trebalo paziti kod donošenja odluka, a ne samo na one njihove uobičajene varljive emocije.

Stoga se čini kako glede svega ovoga i nema puno diskusije. Puno prije, kao da se današnji čovjek nalazi na tragu onog matriksovskog scenarija „crvene” i „plave” pilule. Odluka je kratka, oštra i konačna … Plava pilula ovdje otprilike znači da i dalje ostaješ gdje jesi i vjeruješ u što želiš vjerovati. Crvena pilula naprotiv znači svojevrsni odlazak u „zemlju čudesa”, tj. u ovom slučaju reći svome srcu: „Imalo si i više nego dobru priliku i sad je zato vrijeme da dadnem poštenu šansu i onim drugim izvorima spoznaje”!

U Sarajevu 10. I. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrightniceideas

Leave a Reply