Petak, lipanj 18, 2021

Nije nemoguće samo ono što nam je nedostižno. Ili nestvarno. Ima i mogućih i dostižnih stvari koje kao da se više ne mogu vratiti. Kao povjerenje nakon izdaje ili prevare. Ili emotivna blizina i empatija nakon godina međusobne otuđenosti i udaljenosti. Nešto može za nas postati nemoguće jer smo odustali i nemamo snage za povratak. Iako je u dometu naše moći i snage, događa nam se da se predamo i nešto učinimo nemogućim za nas. Opravdano izaberemo da nešto bude nemoguće. Susrećemo se s nerazumijevanjem i osudom kada netko samostalno procjenjuje što bi za nas trebalo biti moguće. Kao da je dovoljno protrljati oči i ponovo ih otvoriti i ništa se nije dogodilo. Drugi ne mogu najbolje shvatiti zašto je nešto moguće i dostižno za nas postalo nemoguće. Nekritički i površno nas pozivaju i prozivaju zbog toga ne znajući cijelu povijest kako smo dospjeli u situaciju u kojoj se nalazimo. Otežavaju nam svojim uspoređivanjem s njima i s drugima. Gledaj kako sam ja! Ne mogu shvatiti da mi nismo oni. I kod nas su se stvari odvijale drugačije. Ponekad misle da smo monstrumi koji misle isključivo na sebe. Sebičnjaci koji nikoga ne vole. Preziremo sve i svakoga. Ne događa se da za nas nešto postane nemoguće preko noći. Godine moraju proći da bismo zaključili da nešto više nema smisla i da se ne isplati vratiti. Ponekad je previše nečega što nas je dovoljno udaljilo od mogućnosti. Previše nepovjerenja, previše obmanjivanja, previše laganja, previše gluposti, previše nerazumijevanja. Kako izgleda ono kada se susrećemo s istinom da nešto što nam je nekad bilo moguće to više nije? Izgledali kao praznina? Ili kao sloboda? Ili kao tuga jer bismo se htjeli vratiti, ali nam ne uspijeva? Izgleda li kao protest protiv sebe i drugih? Zašto nemamo više snage i volje? Sve se to u nama miješa kao smjesa. I nastaje umor. Ne mržnja. Umorni smo. Ne možemo više. Može se pomisliti kako je to ugodna spoznaja. Rasterećenje. Bijeg od odgovornosti. Ali nije uvijek. Nekad je gubitak smisla. Kuda i kako ćemo sada usmjeriti sebe? Ono što je bilo okosnica našeg života postalo je za nas nemoguće. Ono je tu na dohvat ruke, ali smo previše umorni za novi pokušaj. Nemogućnosti mogu ući neprimjetno u naš život. I mogu rasti poput malignog tumora. Neprimjetno. Tiho. Nemogućnosti ne pokazuju skoro nikakve simptome. Udaljenost između nas i nedostatak bliskosti čine se prirodnima. I nužnima. Sve dok ne postane za nas nemoguće drugog voljeti i biti s njim blizak. Nepovjerenje između nas može početi malim i nevinim lažima. Pametnim skrivanjima istine kako bismo očuvali međusobni mir. Sve dok povjerenje ne postane nemoguće i pretvori nas u neprijatelje jedno drugom. Od samog početka naumimo boriti se s nemogućnostima. Planiramo ne dopustiti da nešto tako važno i vrijedno kao međusobno povjerenje, poštovanje, razumijevanje, bliskost i nježnost postanu za nas nemogućnosti. Nešto čemu bismo se željeli vratiti, ali ne možemo. Nešto od ovoga vrijeme može učiniti nemogućim usprkos našim nastojanjima.

I sami, od vremena do vremena, doprinosimo ili ubrzamo proces nastanka nemogućnosti. Kad bismo znali da će neka tako važna iskustva za nas jednog dana postati nemogućnosti, ne bismo se u njih upuštali niti zajednički izgrađivali. Ne spašava nas u tome neznanje. Niti iskustvo drugih koji nas upozoravaju da bi nešto što je sada smisao življenja moglo jednom postati nemogućnost za nas. Uzdamo se u nešto drugo. Nešto što je zajedno s nama sraslo i u nama živi. U nešto zbog čega smo se na početku spremni odreći toliko toga samo da bismo ostvarili tu jednu mogućnost. Bilo sami ili zajedno s drugim. Kao prema ustaljenom pravilu na početku svega ništa nije nemoguće. I ništa se takvim ne čini. Svakako ne ono što nas ispunjava i čini sretnima. Ponajmanje očekujemo od takvih iskustava kao što je međusobna ljubav, razumijevanje, uvažavanje da postanu nemogućnosti. I ne postanu. Ona uvijek ostaju tu s nama. Nisu se promijenila iskustva. Mi smo se promijenili. Drugačiji smo. Nismo isti. Povjerenje je samo po sebi uvijek jedno te isto. Ali mogućnost povjerenja ovisi o nama, a ne o povjerenju. I razumijevanje je samo po sebi uvijek isto. Ali mogućnost razumijevanja ovisi o nama, a ne o razumijevanju. Kada kažemo kako smo međusobno krivi za gubitak ljubavi, nije se promijenila ljubav sama po sebi, mi smo se promijenili. Ona je uvijek moguća, ali mi smo dospjeli u razdoblje međusobnog odnosa kada smo uvjereni da za nas više nije. Mogućnosti se ne mijenjaju po sebi. One su uvijek iste i to su što jesu. Kada jedna od mogućnosti postane nemoguća, ne možemo reći kako ona ne postoji. Ona postoji, ali ne više za nas. Ako se međusobno više ne možemo voljeti, ne možemo reći kako ljubav ne postoji kao mogućnost. Ona više ne postoji kao mogućnost za svakog od nas pojedinačno, ali ona i dalje postoji kao mogućnost za druge. Što su onda mogućnosti i nemogućnosti? Ništa drugo do promjene života koje nam se događaju kako vrijeme odmiče i kako i mi rastemo, odrastamo i sazrijevamo. Mogućnosti su poput nepomičnih stvari. Ne kreću se. Ne odlaze. Ne vraćaju se. Uvijek su na istom mjestu. To činimo mi. Odlazimo. Prilazimo. Vraćamo se. Pa opet odlazimo. Ponekad kad odemo previše daleko, kao kada se dvoje ljudi međusobno udalji, reći ćemo kako za nas međusobna bliskost više nije moguća. Bliskost nije otišla nigdje. Stajala je i stajat će na istom mjestu gdje smo je pronašli i gdje smo je ostavili. Postala je nemogućnost jer smo otišli suviše daleko i više ne vjerujemo da joj se možemo vratiti. Proizlazi da smo za nemogućnosti koja nam se dogode i sami krivi. Eventualno krivicu možemo predbacivati jedno drugom. Mogućnosti ljubavi, poštovanja i razumijevanja koje postanu nemogućnosti zapravo ništa nisu skrivile. Uvijek će biti tu gdje smo ih prvi put pronašli i bit će tu ako im se pokušamo vratiti. Mogućnosti nikuda ne odlaze. Odlazimo mi i pretvaramo ih u nemogućnosti za sebe i za drugog.

U Sarajevu 16. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: france68

Tags: , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment