IZMEĐU MIRA I ISTINSKE POBOŽNOSTI

Viđenje mira iz jedne biblijsko-katoličke perspektive

Težnja prema miru u konačnici predstavlja za čovjeka i jedini pouzdan put prema Božjoj blizini. Gospodin Isus u tom smislu izričito kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). S druge strane, Isus u Novom zavjetu ne izriče niti jedan „blago“ onima koji odstupaju od puta mira. U tom smislu On samo nadodaje: „Tko se mača laća, od mača i gine“ (Mt 26,51-52)!

U današnje vrijeme često nam zapara uši neka vijest o počinjenom zločinu ili terorističkom aktu u ime vjere. Ateisti tada obično slavodobitno kažu da je religija definitivno kriva za sve, dok vjernici konstatiraju da pravi vjernik tako nešto ne može učiniti. Međutim, ostaje pitanje da se utvrdi tko je to pravi vjernik i što je to prava vjera?

Značenje pojma „mir“:

Starozavjetni pojam šalôm s obzirom na etimologiju riječi mogao bi se prevesti kao cjelovitost, potpunost i netaknutost. Šalôm se također može povezati s dovršenjem ili izvršenjem neke planirane aktivnosti. Dakle, kada neka stvar ili situacija budu dovedene u stanje i oblik cjeline, tada se može govoriti o miru.

U biblijskom kontekstu, ova riječ ne pretpostavlja kao obvezatno neko izvanjsko stanje mira, odnosno, nepostojanje rata, ili nekih sličnih nemira u društvu. Ona se tiče prvenstveno čovjeka pojedinca i njegovog svakodnevnog blagostanja. Tako se u biblijskom kontekstu može reći da je mir stanje čovjeka koji živi u skladu s Bogom, s prirodom, s drugim ljudima, napose sa samim sobom. Stoga je pojam mira po sebi vrlo blizak nekim drugim biblijskim pojmovima kao što su: blagoslovpočinakslavabogatstvospas i život. Ovim potonjim se izriče da je mir istovremeno i duhovni i materijalni pojam. On podrazumijeva nutarnje zadovoljstvo čovjekova srca, ali također i povoljne izvanjske životne okolnosti. Stoga bismo ovdje mogli u smislu podizanja socijalne svijesti dodati to, da je gladnom čovjeku poprilično besmisleno govoriti o ljepotama i divotama mira. Tomu nasuprot, katolički vjernik jest pozvan činiti (tjelesna) djela milosrđa, a ona po sebi uključuju slijedeće:

  1. Gladna nahranit;
  2. Žedna napojit;
  3. Siromaha odjenuti;
  4. Putnika primiti;
  5. Bolesnika i utamničenika pohoditi;
  6. Zarobljenike i prognanike pomagati;
  7. Mrtve pokopati;

Mir kao pozdrav i kao najveća čovjekova čežnja

U semitskom mentalitetu ljudi su se uobičajeno pozdravljali zazivajući jedni drugima mir (selam, šalom), a tako je tamo i dan danas. U katoličkoj liturgiji biskup na početku misnog slavlja pozdravlja okupljene vjernike s „mir vama“, aludirajući tako na onaj „mir vama“ koji je uskrsli Gospodin izrekao svojim uplašenim učenicima.

Za mir uopće možemo reći da predstavlja najdublju čežnju ljudskoga srca te najljepšu želju koju čovjek može zaželjeti nekom drugom čovjeku. U katoličkom bogoštovlju mirom se pozdravlja, ali mirom se i blagoslivlja. Odnosno, pobožno je djelo zazivati mir na ljude, mjesta, stvari te sva živa bića.

Težnja prema miru u konačnici predstavlja za čovjeka i jedini pouzdan put prema Božjoj blizini. Gospodin Isus u tom smislu izričito kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). S druge strane, Isus u Novom zavjetu ne izriče niti jedan „blago“ onima koji odstupaju od puta mira. U tom smislu On samo nadodaje: „Tko se mača laća, od mača i gine“ (Mt 26,51-52)!

Pravda i istina kao nužni preduvjeti mira i pomirenja

Već smo rekli da čežnja za mirom predstavlja najdublju i najfiniju želju ljudskog srca. Međutim, Biblija jasno upozorava da nije svaki mir pravi mir, kao što ni svako nastojanje oko pomirenja nije pravo nastojanje. Naime, u Izraelu starozavjetnog vremena često se ratovalo. Zemlja se svakih malo nalazila pod udarom moćnih okolnih kraljeva. Kako bi izbjegli pogubne sukobe, izraelski kraljevi su počesto bili spremni na svakojake ustupke, kao i na ishitrena politička savezništva. Zbog toga su nerijetko dolazili na udar prozivke i kritike Božjih proroka.  Po ovima se kraljevi nisu smjeli uzdati u bezbožna savezništva, nego u Boga – Jahvu. No, što to znači uzdati se u Boga? Da li je to samo neko mentalno i molitveno: „O Bože, ja se uzdam u Te“? Naravno da nije! Biblija na više mjesta govori da se u Boga uzda onaj koji čuva Njegove zapovjedi (usp. Mt 7,21-27), a zapovjedi su inače tu da uvode i uređuju pravdu i pravednost u društvu. Povredu Zakona Biblija naziva grijehom, a grijeh se po sebi protivi miru. Prorok Jeremija tako sa zaprepaštenjem konstatira za svoje vrijeme i prilike: „Usuđuju se usred grijeha proglašavati trajan mir“ (Jr 14,13).

Ako se malo osvrnemo na Deset Božjih zapovijedi, koje po sebi predstavljaju temelj judeo-kršćanske moralne tradicije, lako ćemo primijetiti da (tek) prve tri uređuju čovjekov odnos prema Bogu, dok ostalih sedam uređuju čovjekov odnos prema drugim ljudima. Tako bi se čovjek trebao klanjati samo jednom Bogu, ne spominjati Njegovo ime uzalud, trebao bi svetkovati dan Božji, koji je ujedno i dan čovjekovog odmora. Zatim, čovjek bi morao poštivati svoje roditelje, suzdržavati se od ubijanja i bludništva; ne bi smio krasti, lažno svjedočiti, kao što ne bi trebao žuditi ni za tuđim stvarima i životnim partnerima. Dakle, Božji proroci su u ovomu potonjem vidjeli temelj istinskog mira, a ne u sumnjivim političkim kompromisima i savezništvima. Ili jednostavno: bez poštivanja Boga u Njegovim pravima, kao ni bez poštivanja ljudi u njihovim pravima, ne može nikada biti mira; barem ne onoga istinskog.

Tako, ovdje sada dolazimo i do uloge istine u izgradnji i očuvanju mira. Već smo čuli kako po Bibliji grijeh i mir ne idu skupa pod ruku, a grijeh opet po sebi ne nastaje samo uslijed bezboštva, nego i uslijed lažne pobožnosti. Odnosno, kako već rekosmo, istinske pobožnosti nema bez čuvanja pravde i pravednosti, a svaka pobožnost koja ne računa sa ovim osuđena je na to da bude lažna. U praksi, to se obično svodi na neko površno baratanje religioznim frazama i simbolima, a može se također raditi i o tome, da religiozni pojedinci ili čitave skupine jednostavno pokušavaju svoje vjerske dužnosti „natovariti“ na vrat nekom drugome (usp. Mt 23,3-4).

Istina po sebi igra osobito važnu ulogu u procesu pomirenja, bez obzira da li se pri tomu radilo o nekom pojedinačnom ili kolektivnom pomirenju. Po katoličkom moralnom nauku nema neoprostivih grijeha. Doslovno, čovjeku sve može biti oprošteno, ali ipak, samo pod određenim i čvrsto utvrđenim uvjetima, a to su:

  1. Priznati počinjeno djelo;
  2. Pokajati se za isto;
  3. Biti spreman nadoknaditi štetu koja je možda uslijed grijeha nastala;
  4. Dati čvrsto obećanje da se počinjeno više neće ponavljati;

Vidimo, ima toga dosta što bi se u tom smislu moralo učiniti, no, priznanje je na prvom mjestu. Glede rata i poraća na našim prostorima, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski često zna reći to, kako ovdje nikada neće biti pravog mira sve dok stvari ne budu nazvane pravim imenom. To bi jednostavno značilo da bi društvo trebalo sazrjeti do te mjere kako bi svaki zločin mogao biti jasno proglašen zločinom, te kako bi svaka žrtva mogla biti priznata žrtvom. Bez te hrabrosti i zrelosti, mi vjerujemo, da ne može biti istinskog mira, nego eventualno samo onog političkog mira koji po sebi podrazumijeva slobodno kretanje ljudi i roba… i uglavnom, ništa više od toga.

Umjesto zaključka: Izgradnja mira kao poziv na suradnju

Na svijetu danas postoji 196 država, tisuće različitih Crkava i vjerskih zajednica, mnoštvo ideologija i životnih filozofija, nebrojeno puno vladinih i nevladinih organizacija…, a izgradnja i očuvanje mira ne bi smjela biti zadaća pojedinaca, nego prioritet svih zdravih raspoloživih snaga. Nažalost primjećujemo često kako ove snage ne stoje uvijek u nekom skladnom međusobnom odnosu. Naime, one su često opterećene, bilo aktualnim, bilo prošlim nesporazumima, sukobima i traumama. Kako mir po sebi i nije ništa drugo nego dovođenje stvari u skladnu i nepovredivu cjelinu, tako i svaka mirovna inicijativa po sebi mora podrazumijevati napredak u međusobnoj komunikaciju i dijalogu. Kako već rekosmo, mir i nije ništa drugo nego skladno i sretno zajedništvo, utemeljeno na pravdi i istini.

U Sarajevu, 11. 5. 2015.

M. B.

 

Leave a Reply