Utorak, 19 ožujka, 2024

Ne tražimo da nam se dive ni da na slave. Ni sami ne želimo nešto takvo. Voljeli bismo više razumijevanja prema onomu što smo prošli i proživjeli. Biti zaboravljen nije ugodno iskustvo. Još manje je ugodno kada bivamo zaboravljeni kada nam je potrebna pomoć. Kao kad se mjesecima i godinama borimo s problemima od bolesti do gubitka posla. Kada konačno isplivamo zdravi i zaposleni nakon vremena bolesti i nesigurnosti, pomalo nas boli da smo zaboravljeni i da nitko ne primjećuje koliko smo izgubili i mučili se u prethodnom vremenu. Oni s kojima smo bili bliski kao da ne vide ništa drugačije i novo u nama. Odmahnu rukom u prolazu. Nisu čak iznenađeni što nas vide. Tek površno i usput nas obavijeste da su čuli što nam se dogodilo. Žao im je. Drago im je što smo se izvukli i spasili. Željeli bismo da netko od njih zastane i pokaže jedno ljudskije lice i poželi čuti našu priču i sve što smo bili prisiljeni preživjeti. Željeli bismo da nas netko pokuša razumjeti. Međutim, sve se događa i kreće prebrzo. Odnosi se brzo uspostavljaju i brzo prekidaju. Prirodno je da u takvim okolnostima zaborav i ravnodušnost zauzimaju mjesto empatije i slušanja. Nekomu je istinski doživljaj imati nekoga tko će ga slušati i željeti čuti njegovu priču ne radi divljenja i slavljenja. Nego jer imamo potrebu s nekim podijeliti sve što smo prošli. Strah koji smo doživjeli. Rezignaciju. Razočarenje. Vaganje mogućnosti. Procjenu ishoda. Ulaženje u borbu. Trenutke kad nismo uspjeli. Kad smo bili na rubu. Trenutke kad su stvari počeli ići na bolje. Konačno trenutak kada smo izišli kao pobjednici. Željeli bismo podijeliti radost i euforiju s nekim bliskim. Prenijeti mu iskustvo koje bi i njemu jednog dana moglo biti od koristi i od pomoći. Uvjeriti ga da ima smisla i živjeti i boriti se. Naše razočarenje biva veće kada otkrivamo da smo za druge, pa i one bliske, zapravo oholi i umišljeni. Želimo biti u centru pažnje. Želimo da se svijet oko nas vrti. Kao da smo jedini koji su pali na dno i uspjeli se podići. Kada ne uspijevamo pronaći nekoga s kim ćemo podijeli radost i zadovoljstvo onoga što smo uspjeli pobijediti, neizbježno nam se postavi pitanje: zašto smo sve to prošli ako nas nitko ne želi čuti, ako nas nitko ne želi razumjeti, ako nitko ne želi da mu darujemo dio radosti koju nosimo u sebi? Zatvaramo se u sebe i nerijetko teško razumijemo zašto smo morali proći sve što smo prošli. Da budemo jači, snažniji, bolji? Ali ako nemamo to s kim podijeliti, ako nitko neće učiti iz našeg iskustva, sva ta jačina, snaga i dobrota ostaju u nama. Međutim, mi smo drugačiji kao bića. Želimo podijeliti uspjeh i pobijede. Pobijedili smo bolest i htjeli bismo nekome ispričati priču o svojoj hrabrosti i svojoj motiviranosti. O svojoj borbi. Pobijedili smo egzistencijalnu ugroženost, rezignaciju, depresivnost i malodušnost. Htjeli bismo nekome ispričati priču. Ne jer smo oholi. Puni sebe. Ne. Nego jer ne možemo u sebi zadržati radost i zadovoljstvo, želimo nekoga usrećiti ili potaknuti svojom pričom i svojim iskustvom. Nekad ne tražimo nikakvu nadoknadu. Tražimo priliku. Priliku da nas barem jedna osoba sasluša i čuje naše iskustvo. Sve manje slušamo. Sve manje smo spremni slušati nečiju ispovijest o životnoj borbi. Sve češće takve označavamo kao narcisoidne i pune sebe. Gladne pažnje. Kao da smo zaboravili da svatko od nas s vremena na vrijeme osjeti potrebu da svoje životne nedaće, nemire, sumnje i padove podijeli s drugim. Kao da smo zaboravili da onaj koji je sve to preživio i pobijedio želi ispričati priču o sebi ne radi hvalisanja, nego da nam njegova/njezina priča bude inspiracija. Kao da su svi pobjednici oholi i umišljeni. Kao da njihove priče ne mogu biti istinite. Kao da oni ne postoje.

Ponekad netko želi samo da ga slušamo. I ništa više. Ne želi pohvalu. Ne želi zahvalu. Ne želi priznanje. Želi podijeliti dio radosti i sreće što se izborio. Nadvladao. Pobijedio. Nismo svjesni koliko tu i tamo netko od nas traži da samo poslušamo ili slušamo. Unaprijed odbacujemo njegovu priču, njegovo iskustvo. Nemamo vremena. Ne želimo. Ne zanima nas. Nismo zainteresirani. Ravnodušni smo. Za čovjeka koji je preživio najgore što se u životu moglo iskusiti i doživjeti najteže je iskustvo kada nitko u svijetu nije spreman čuti njegovu priču. Baš nitko. I tek tu kada ga nitko ne želi saslušati, susreće se s pitanjem: zašto sam sve ovo prošao i za koga? S vremena na vrijeme treba zastati. Sjesti preko puta. Odvojiti vrijeme. Gledati oči i slušati glas. Pa ako treba i više nego smo planirali. Nećemo otići s osjećajem da smo izgubili sate, dan ili vrijeme. Vjerojatno ćemo otići nadahnuti i ohrabreni. I sjetit ćemo se nečije životne priče i iskustva. Kada nam zatreba. Kad se i sami nađemo na rubu. I kad se izborimo i pobijedimo, i sami ćemo tražiti nekoga među bivšim prijateljima, poznanicima, ljubavima. Ne da budemo u centru pažnje, oholi i umišljeni. Ne. Želimo podijeliti iskustvo s nekim od njih. Podijeliti zadovoljstvo. Sreću. Jer smo se izborili. Jer smo uspjeli. Želimo da nas netko sasluša jer smo sretni. I nadamo se da će, ako nas čuje i sasluša, otići ohrabren boriti se s onim što njega muči i progoni, što ga čini rezigniranim i malodušnim. Ne tražimo nagradu. Pohvalu. Ne tražimo tron. Ne treba nam pijedestal. Svojim iskustvom želimo pomoći i ohrabriti. I teško je kada vas nitko ne želi saslušati i čuti što ste prošli. Jer mi smo se borili, trudili i pobjeđivali ne samo radi sebe nego i jer smo se nadali da će drugi u nama pronaći oslonac i inspiraciju. I ponekad se borimo ne toliko radi sebe, nego radi njih. Tužno je kad nakon svega ne uspijevamo pronaći nikoga tko bi nas želio slušati i otkriti što smo sve prošli i na kraju uspjeli i preživjeti i pobijediti jer smo njemu/njoj željeli pokazati primjerom da se može, unatoč lošim predviđanjima i prognozama, pobijediti u životu. Žalosno je kad smo se borili da bismo bili primjer i inspiracija i bez ijednog dokaza i obzira proglašeni smo oholima i umišljenima, spodobama koje žele svu pažnju. Iznenadili bismo se koliko je anonimnih junakinja i junaka naše svakodnevnice čiji su životi i iskustva izvor ohrabrenja samo kad bismo htjeli odvojiti vrijeme. Sjesti s druge strane, gledati oči i slušati glas. Slušati je ono što nam često nedostaje da upoznamo i otkrijemo ljudske veličine koji nevidljivo i nenametljivo žive blizu nas. Možda čak i s nama. Treba znati i biti spreman slušati…

U Sarajevu 8. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment