O jamstvu

 

Garancija ili jamstvo je jedan oblik vjerovanja ili uvjerenja. Kada vam netko prodaje proizvod i  na njega dadne garanciju vi, zapravo ne znate hoće li taj proizvod trajati onoliko koliko je predviđeno. Zapravo, vi tek vjerujete da će to trajati određeni broj godina.

 

Pri pomisli da bi vam u trenutku kada se avion nalazi na visini od nekoliko tisuća metara pilot javno objavio kako on nije pilot nego su mu vjerovali na riječ u kompaniji kad se zapošljavao, rijetko bi tko ostao ravnodušan na takvo priznanje. O panici koja bi nastala spoznajom da je vaš život i život još nekoliko desetaka ljudi u rukama nekoga tko stvarno nije pilot da i ne govorimo.

Ili dati nekome da vas vozi autom, a ne znate je li ima ili nema vozačku dozvolu, zna li uopće što je automobil, kako funkcionira i kako se njime upravlja, sumnjamo da bi se itko racionalan usudio povjeriti svoj život u takve ruke. Veoma puno stvari u našim životima – iako to ne registriramo na taj način – funkcionira na temelju nekakve formalne ili neformalne garancije. Osobna iskaznica garantira identitet, bankovna kartica garantira novac, novac garantira kupovinu, itd. Teško se odlučujemo na bilo što ako ne postoji određena garancija. Kada nešto kupujemo što je već standard, uvijek se za određeni proizvod daje, ali i traži garancija.

Garancija ili jamstvo je jedan oblik vjerovanja ili uvjerenja. Kada vam netko prodaje proizvod i na njega dadne garanciju, vi zapravo ne znate hoće li taj proizvod trajati onoliko koliko je predviđeno. Zapravo, vi tek vjerujete da će to trajati određeni broj godina. Kad vam netko pokaže vozačku dozvolu kao dokaz da zna voziti – vi ne znate je li osoba stvarno zna voziti ili ne osim ako ne sjednete s njom u automobil – vi u svakom slučaju radi dozvole vjerujete da je osoba vozač. Vrlo često kad se nađemo u situaciji kada netko ili nešto garantira, ako se duboko zamislimo kad je garancija u pitanju mi u nju vjerujemo, iako često ne znamo i ne možemo znati što stoji iza garancije i što će biti konačni ishod.

 

Pitanje

Kada se susretnemo sa situacijom u kojoj netko kaže da ima direktnu vezu s Bogom, te da mu ne trebaju nikakvi posrednici, pravo pitanje nije radi li se ovdje o normalnoj osobi, nego koje i kakve garancije takva osoba može pružiti u prilog svojih smionih i fantastičnih tvrdnji?

Na koji način takva osoba može garantirati da je riječ o istinitoj i stvarnoj vezi s Bogom, a ne recimo o iluziji, zabludi, halucinaciji? Jedan od načina jest da se osoba osloni na neki drugi autoritet koji će jamčiti za njezinu vezu ili se osoba može osloniti na samu sebe. Ako se osoba osloni na samu sebe tvrdeći kako je ona sama garancija te veze, naravno postavlja se pitanje kako će to osoba dokazati, a da u isto vrijeme može i dokazati da nije riječ o osobnoj iluziji i zabludi?

 

Društvena garancija

Danas susrećemo na različite načine puno ljudi različitih profila, uzrasta, uvjerenja koji zastupaju otprilike jedan stav gdje je garancija stav osobnog i privatnog vjerovanja bez potrebe oslanjanja na bilo kakvo posredništvo.

S druge strane, činjenica je da društvo ne funkcionira na taj način i ne dopušta takvu vrstu shvaćanja garancije. Osobne iskaznice, putovnice, dokumenti, ugovori su društveni oblici garancije gdje se osoba ne može samo odlučiti da će ona sama biti garancija – recimo – svoga identiteta bez ikakvog dokaza. Ukoliko trebate nešto u banci, općini, školi bez garancije, odnosno, dokaza da ste vi konkretno ta i ta osoba, nećete moći ništa napraviti. Društvo ne poznaje privatni i direktni oblik garancije, nego uvijek zahtjeva nešto ili nekoga da za vas garantira, dokument, osobe, ugovore, potpise, uplatnice… Sve su to garancije kojim vi dokazujete nešto.

 

Religiozna garancija

I u religioznom životu sve je više prisutna misao o garanciji bez posrednika, bez dokumenata, bez ugovora i potpisa, jedan oblik individualne i direktne garancije u odnosu prema Bogu. U ovom kontekstu i naravno unutar katoličkog konteksta, posebno je osjetljivo i složeno pitanje oproštenja grijeha: tko oprašta, i tko garantira da je oprošteno?

U katoličkom kontekstu, u susretu s pojedincem koji će za sebe reći kako mu ne treba nikakva garancija oproštenja ni od kakvog posrednika, ne treba osobu jednostavno prekrižiti i odbaciti kao individualca i oholicu. Treba postaviti jedno od najvažnijih pitanja: tko i kako garantira da mu je oprošteno? Ako je netko ubio čovjeka, ako je netko počinio težak zločin, i smatra da ima direktnu vezu s Bogom, u kontekstu oproštenja i grijeha, uvijek ostaje otvoreno pitanje garancije oproštenja, tko jamči da je oprošteno?

Ako osoba sama jamči onda osoba vjeruje u samu sebe da ima snagu i moć oprostiti samoj sebi bez bilo kakvog posredništva s čime bi se naravno složio i Bog koji je u direktnoj vezi s tom osobom. Međutim, ako osoba ozbiljno shvaća, vjeruje i razumije što se podrazumijeva pod grijehom, kaznom, oprostom ozbiljno pitanje ostaje može li osoba garantirati za sebe samu u tako ozbiljnim stvarima?

 

Jesmo li religiozno neozbiljni ili društveno preozbiljni?

U društvenom životu također postoji koncept kazne i oproštenja koja se pronalazi u onome što se u društvenom životu formira kroz sud, kaznu i zatvor. Nijedan sud neće prihvatiti iskaz ubojice da je nevin samo zato jer on to tvrdi, nego će se kroz često dugotrajan proces tražiti različite garancije da bi se to utvrdilo ili opovrglo. Ako je tako u društvenom životu, zašto u religioznom životu ne funkcionira na isti način?

Zašto u religioznom životu garancija često ne treba nego postoji direktna veza između osobe i Boga bez potrebe za bilo kakvim posrednikom, dok u društvenom životu garancija se dokazuje uglavnom preko bezbroj različitih posrednika, od osobne iskaznice do ugovora?  Teško je odgonetnuti razloge zašto je to tako; možda jer se često govori kako je religiozni život privatna stvar.

Ako je tomu tako, zašto onda društveni život također nije privatna stvar? Zašto nositi tolike dokumente sa sobom da bi se nešto garantiralo, potpisivati hrpe papira i dokaza da bi se nešto garantiralo? Zašto ne bismo mogli –  kao i u religioznom životu kada tvrdimo da imamo direktnu vezu s Bogom – doći jednostavno u banku i reći da nam daju kredit na riječ bez ikakvih dokumenata i žiranata i sličnih garancija?

Zašto ne možemo doći u aviokompaniju bez ikakvih garancija i reći da smo pilot i da nam daju avion pun ljudi da letimo i njime upravljamo? Zašto ne možemo jednostavno ući u operacijsku salu reći bez ikakvih garancija da smo kirurg, uzeti skalpel i razrezati nečiji trbuh dok je u nesvijesti i pod narkozom?

Zašto to ne možemo, a možemo jednostavno odbiti bilo kakav oblik posredništva i reći ne treba nam apsolutno nikakav posrednik i posrednici jer mi – kao – imamo direktnu vezu s Bogom, ne želimo nikakvu garanciju, čak je i odbijamo kad nam se ponudi?

 

Ozbiljno pitanje

Ukoliko čovjek ozbiljno razumije i prihvaća shvaćanje grijeha i oprosta, temeljno pitanje koje se postavlja nije samo čovjekovo kajanje, nego je tu i posebno prisutno pitanje garancije oproštenja koje tražimo, garancija za naše uvjerenje da nam je oprošteno.

Netko tko ne razumije, ne shvaća ozbiljno pitanje garancije u kontekstu grijeha i oprosta, neće imati poseban problem,  jer to za njega i nije problem jer ne postoje ni oprost ni grijeh. Međutim, netko tko o tome ozbiljno razmišlja uvijek si treba postaviti važno pitanje: Mogu li sam apsolutno za sebe garantirati da mi je oprošteno bez bilo kakvog posrednika, bilo u množini bilo u jednini, ili ipak treba biti netko ili nešto tko će na sebe umjesto mene preuzeti taj teret garancije za mene?

O ovome se pita uglavnom onaj tko ozbiljno nastoji shvatiti ove stvari. Onaj koga to ozbiljno ne pogađa i ne zanima rijetko će i doći na ideju da si postavi ovako pitanje, jer ako moram osobnom iskaznicom garantirati tko sam svugdje i gotovo na svakom mjestu, koliko više netko ili nešto mora garantirati da mi je oprošteno recimo kad ubijem drugu osobu ili mislim da mogu sam sebi oprostiti kao što ne mogu ući  u banku i reći jednostavno dajte mi kredit na lijepe oči?

 

Umjesto zaključka

Službenica u banci bi bar pokušala dobiti osobnu iskaznicu od vas da se bar utvrdi tko ste prije nego pozove osiguranje ukoliko budete inzistirali na kreditu bez apsolutno ikakve garancije, dok s druge strane u religioznom životu ne pomišljamo da bi nam trebala bilo kakva garancija za bilo što.

Ispada da je službenica u banci ozbiljnija od Boga, ili smo mi postali neozbiljni kad je Bog u pitanju, a društveno preozbiljni kad je u pitanju službenica na šalteru banke koja nas gnjavi da joj damo osobnu kartu i dovedemo barem jednog žiranta kako bi nam odobrili kredit, inače će nas osiguranje banke izbaciti vani kao neuravnoteženu osobu?

Bilo bi zanimljivo kad bi bilo moguće što bi Bog učinio, tražio i rekao da mu dođemo i kažemo osjećam da si mi oprostio, ali nisam nikada apsolutno tražio ili tražila ikakvu garanciju od bilo koga niti mi je ikada trebala! Bi li Bog mislio da smo malo neuravnoteženi ili ne?

Možda za kraj, spomenuti onu staru priču o svećeniku i samouvjerenom vjerniku: „Zašto moram ići u Crkvu ako je Bog sveprisutan“ – upita samouvjereni vjernik? „I atmosfera je puna vode, no ako hoćemo piti ipak moramo ići na izvor“ – odgovori svećenik. Bog jest sveprisutan, no On se ipak odlučio ljudima objaviti preko ljudi – barem ako je vjerovati judeo-kršćanskoj predaji!

 

 

U Sarajevu, 17. 5. 2017.

O. J.

Leave a Reply