Utorak, ožujak 2, 2021

Tragovi istovremeno i jesu i nisu ožiljci i najčešće su jedva vidljivi i teško ih je odmah uočiti. S ožiljcima kao da je lakše. Ožiljci su lako uočljivi. Ožiljci su uvijek negativni, ožiljci na tijelu posljedica su nečega lošeg jer ožiljak od operacije, od metka, od granate nije ožiljak od nečega dobroga, nego nečega zlog. Kad je fizički ožiljak podsjetnik na sretno preživljeno zlo, ožiljak ne umanjuje spoznaju da ga je učinilo zlo. Ožiljak od rastave braka, od smrti djeteta, od gubitka posla, od gubitka sigurnosti može biti pokazatelj hrabrosti i odlučnosti da se čovjek izbori sa svim nevoljama, ali ožiljak ne umanjuje spoznaju da su svi ti gubitci ipak bili nešto zlo za čovjeka. Je li moguće pronaći na svom tijelu ili duši ožiljak koji je podsjetnik na dobro? Ukoliko netko misli da je to moguće, onda će morati prihvatiti da dobro ne liječi i ne zacjeljuje rane, nego stvara rane od kojih nastaju neizbrisivi ožiljci. Ali kako ožiljak može podsjećati na dobro? Ožiljak slomljene ruke koji umara i boli s promjenom vremena svojim bolom ne podsjeća na dobro. Skloni smo ožiljke voljeti, smatrati ih neizbrisivim tragovima dobra koje nam se dogodilo, ali u temelju nijedan ožiljak ne dolazi iz nečeg dobrog, ožiljci uvijek dolaze od lošeg i zlog.

Veliki ožiljak preko leđa koji podsjeća na slomljenu kralježnicu zbog teškog pada ili teške nesreće može pobuditi zahvalnost što se na kraju preživjelo i ostalo pokretnim, ali lom ili stradanje kralježnice ne može biti nešto što je samo po sebi dobro. Ožiljci nepovjerenja i gorčine zbog godina preživljenog zlostavljanja mogu pobuditi zahvalnost i hrabrost da se takve stvari sebi više ne dopuštaju, ali nepovjerenje i gorčina koji su stvorili ožiljke ne može biti nešto dobro. I tako svaki ožiljak kada ga se do kraja poput naranče oguli, otvori i ranu i podsjeti kako u boli i pamćenju svakog ožiljka leži pretrpljeno i preživljeno zlo. Ožiljci nas mogu i čine nas zrelijima, mudrijima, hrabrijima, slobodnijima, samosvjesnijima, ali ožiljci ne mogu ukloniti gotovo pa banalnu činjenicu da smo ih zaradili od nečega ili nekoga što je u svom temelju imalo nešto loše ili nešto zlo. Ako istražimo bilo koju povijest bilo kojega ožiljka kojega nosimo, uvijek ćemo otkriti na kraju da ono što je uzrok ožiljku nije bilo dobro, iako je možda izgledalo kao dobro.

Može li dobra stvar stvoriti ožiljak na tijelu i duši? Ili kako ljubav stigne do razvoda i mržnje, život do smrti i umiranja, prijateljstvo do izdaje i okretanja leđa? Zar je dobro takvo da ostavlja ožiljke koji podsjećaju na loše i zlo? Zar dobro može stvoriti ožiljke zla? U dilemi poput ove pronalazimo se onda kada ne možemo shvatiti kako je dobro stvorilo ožiljak koji boli i kojega skrivamo, kako je ljubav kao dobro koje zatvara rane, otvorilo i razderalo čovjeka i pretvorila ga u onoga koji mrzi iako nosi ožiljke koji su na početku bili zapravo ljubav? Kako dobre stvari izrode loše i zle posljedice? Kako tragovi ljubavi, prijateljstva, plemenitosti stvore ožiljke mržnje, neprijateljstva i divljaštva? Kako dobro koje počinje u tragovima završi u vidljivim ožiljcima zla? Što se to dogodi u međuvremenu da trag prijateljstva završi kao vidljivi i opipljivi ožiljak neprijateljstva?

Možda zato što je dobro poput jedva vidljivog traga, koji je isuviše slabašan i nejak da bi se pretvorio u vidljivo dobro bez čovjekove pomoći i čovjekovog napora? Možda svako dobro u nama počinje kao slabašan trag koji zahtjeva puno više napora, truda i brige nego zlo čiji trag ostavlja jasno vidljive i opipljive ožiljke kako u nama tako i u ljudima oko nas? Možda ljubav ili prijateljstvo kao jedva opipljiv trag dobra brzo umre ili nestane jer se ne trudimo i ne brinemo za njih uzimajući ih zdravo za gotovo? Možda je dobro isuviše krhko da bismo primijetili njegove tragove i u nama i drugim ljudima?

Čovjek je put kojim uporedo hodaju i tragovi i ožiljci, put koji iza sebe ostavlja ili tragove ili ožiljke, jedini put koji nekim neobičnim spojem iza sebe istovremeno ostavlja i tragove dobra i ožiljke zla. Čovjek je rijetko stvorenje koje može ostavljati tragove dobra, pa ožiljke zla i opet na samom kraju ostaviti tragove dobra jer je jedino biće sposobno za opraštanje i samoprijekor. Naši ožiljci unatoč našoj zahvalnosti što smo preživjeli, unatoč našoj hrabrosti da više nećemo dopustiti da ih netko drugi nanese, uvijek – htjeli mi to ili ne – podsjećaju da smo preživjeli i doživjeli loše i zlo, iako je početni trag bilo nešto što smo smatrali dobrim. Ponekad se čini da će ožiljak biti trajni podsjetnik na preživljeno zlo, bol koja ne jenjava i ne umire i čiji intenzitet ne popušta. I tako će i biti, osim ako se ne pojavi jedina moć koja ožiljke zla pretvara u tragove dobra. Ali kakva bi moć jedan razoreni brak, jedno razoreno povjerenje, jedno razoreno prijateljstvo mogla pretvoriti u trag dobra?

Opraštanje. Opraštanje je jedina moć i sposobnost kada se iscrpe sve druge mogućnosti koja ožiljke zla pretvara u tragove dobra. Ako je ožiljak put kojim zlo ide naprijed uvlačeći čovjeka sve dublje u prazninu, gorčinu i mržnju, onda je opraštanje trag koji ide natrag u suprotnom smjeru od zla i ožiljka. Opraštanje ide natrag upravo tragovima dobra koje nikakvi ožiljci zla nisu mogli ukloniti i sljedeći jedva vidljive tragove dobra idući prema natrag, opraštanje se vraća na početak, na početak ljubavi, na početak prijateljstva, na početak života. Zato se ponekad govori kako je opraštanje poput novog početka ili novi početak. Veliki broj nas kreće se već utabanim stazama ožiljaka i zla prema naprijed, prema našoj i tuđoj propasti, rijetki među nama vraćaju se istim putem stazama tragova dobra na početak. I dok mi hrlimo naprijed dobro označenim i dobro vidljivim putem ožiljaka i zla kojega smo nanijeli i nanosimo jedni drugima, susrećemo povremeno neke koji idu natrag. I dok mi namrštenih čela, stisnutih usta, skupljenih obrva, raširenih nozdrva i zlim pogledom grabimo naprijed, susrećemo tek ponekog koji ide nazad, vedra čela, otvorenih i nasmijanih usta, obrva raširenih u čuđenju s pogledom koji nas gleda sa sažaljenjem. Obrve raširene u čuđenju i pogled pun sažaljenja predviđen je za nas koji hrlimo naprijed, a ne za one koji istim putem idu natrag. Jer je lako pratiti ožiljke zla koje su već drugi umjesto nas napravili, mi ne spuštamo pogled, odatle se čini da stupamo hrabro i muški. I jest tako. Idemo hrabro i muški u vlastitu propast u još više ožiljaka kojima ćemo popločati zlo za one koji idu za nama. Da se ne izgube, da nastave zlim putem i da se ne predomisle i ne daj bože krenu natrag.

Rijetki koji se vraćaju imaju pognutu glavu, rijetko podižu pogled jer tragovi dobra kojima se valja vratiti natrag traže poniznost, spuštanje čela, lica, očiju i cijelog čovjeka. I tragovi dobra zahtijevaju da se ide polako, strpljivo i oprezno natrag da se neki trag ne bi zagubio, jer je ako se naglo i previše podigne pogled, tragovi dobra koji vode natrag mogu se lako izgubiti i dovesti čovjeka u opasnost da se okrene i priključi onima koji idu ožiljcima zla jer tamo su tragovi očiti i nema potrebe za spuštanjem pogleda. Onima koji idu naprijed ožiljcima zla rijetki koji se vraćaju natrag putem dobra i oproštenja izgledaju kao ljudi koji se nepotrebno muče, nepotrebno trude, glupo troše svoju životnu snagu i energiju na mogućnost da se putem opraštanja vrate na početak odakle je sve počelo.

Ali rijetki ne obraćaju pažnju na rulju koja gura naprijed gazeći stopama starih ožiljaka i stvarajući nove, rijetki šutke, strpljivo u tišini se saginju tražeći tragove dobra kojim se žele vratiti na početak, na temelj, na izvor nemajući ništa drugo nego jedva vidljive tragove dobra koje netko od rijetkih koji se vraćaju ostavio iza sebe idući stazom opraštanja i to jako davno kao da su tragovi dobra nestali u prašini, ali pažljivom oku rijetkog čovjeka koji se vraća putem opraštanja su još uvijek vidljivi.

Zato je dobro nevidljivo i nema ožiljaka i počinje i završava u jedva vidljivim tragovima jer je jako malo onih koji se vraćaju putem opraštanja na početak dobra. Zato je zlo vidljivo i ostavlja vidljive i fizičke i duhovne ožiljke na čovjeku jer je veliki broj onih koji idu dobro obilježenim stopama već nanesenih ožiljaka u velikim kolonama, uzdignutih čela s puno buke i halabuke. Od njihove vike i galame i utabanih stopa zla i ožiljaka nije uvijek lako zastati i pogledati s druge strane puta na one rijetke koji se ponizno, tiho, šuteći spuštenih pogleda vraćaju stazom opraštanja idući za jedva vidljivim tragovima dobra jer su jednom i sami idući uzdignuta čela s puno vike išli utabanom stazom ožiljaka koje je nanijelo zlo i vidjeli da na kraju puta osim uništenja, pakla i smrti nema ništa i okrenuli su se natrag.

To što se rijetki okreću i vraćaju putem opraštanja prema jedva vidljivom dobru pokazuje da ima više onih koji hodeći putem zla stvarajući nove ožiljke gazeći po starim ostaju na kraju puta i ne vraćaju se natrag. Nije da ne mogu kao i ovi rijetki. Možda ne žele.

U Sarajevu, 13. 3. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com – dorađeno na Spark Adobe-u

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment