Nedjelja, ožujak 7, 2021

Kajanje traži od nas nezamislivo. Dopustiti da nas netko ljubi iako nas je stid jer smo sigurno krivi. Kada ne uspijevamo svladati stid i krivicu, kajanje nije moguće. Kajanje nije nabrajanje prekršaja nekakvog zakona. Formalno priznanje krivice. Kajanje je neugodno iskustvo kada je sve ono što želimo sakriti ipak očima drugog vidljivo kao na sunčevom svjetlu. Drugi vidi ono što je u nama najgore i najzločestije. Ali to još nije kajanje. Mi smo u strahu i drhtimo. Ako se pokajemo, moguće da je kajanje neiskreno. Jer se kajemo zbog straha. Međutim, kada nam drugi priđe i kaže da nas ljubi iako vidi sve ono što je u nama opako i zlo, onda počinje događaj kajanja. Kajanje je kao iskustvo rušenja ili propadanja. Iskustvo gubljenja tla pod nogama. Nemamo se više za što uhvatiti. Neugodno je stajati izložen tuđem pogledu. Nemamo se gdje sakriti. Osjećamo se kao da smo goli. Bježimo u stid ili krivicu. Tjeramo drugog od sebe riječima: Ne gledaj me, vidiš kakav sam, kako me možeš gledati. Još uvijek nismo u događaju kajanja. Još uvijek se borimo protiv kajanja. Onda kada dopustimo drugom da nas ljubi iako sebe ne možemo podnijeti i smisliti, nastupa kajanje. Kao istovremeno bolno i oslobađajuće iskustvo od stida i krivice. Izgleda da kajanje ne ovisi apsolutno o nama. Na drugoj strani mora biti onaj koji nas ljubi. Zato onaj koji oprašta uvijek više ljubi nego onaj koji se kaje. Onoga koji oprašta ne sputava ni krivica ni stid. Ali da bi oprostio, mora neizmjerno ljubiti i voljeti onoga koji se kaje. Ne moći se kajati označava čovjekovu nesposobnost da se otvori nečijoj ljubavi. Označava duboko nepovjerenje prema nekome tko ljubi. Ne kajati se znači zatvoriti se duboko u stid i krivicu i uvjeriti sebe da nas nitko ne može voljeti. Zatvoriti se u odvratnost prema samom sebi. U tragičnu i samorazarajuću sebičnost koja se pretvara u mržnju. Opasno je ne moći se kajati jer iz stanja stida i krivice čovjek prelazi u stanje mržnje protiv sebe koja ga povlači sve dublje u ponor propadanja i ništavila. I što se više mrzimo, to ćemo teže biti sposobni za kajanje. Kada se utopimo u jezero u kojem nas mržnja, stid i krivica guše, sve je manje prostora za vjerovanje da se možemo kajati i da nas netko može ljubiti i voljeti. Mržnji se uskoro priključuje očaj koji nas još dublje potapa riječima: Uzalud se kaješ, tebe nitko ne može ljubiti i nema onoga koji je spreman ljubiti nekoga poput tebe. Odgađati kajanje čini se mudrom odlukom. Možemo se sakriti. Ne moramo se stidjeti. Mislimo da ćemo s krivicom nekako iziđi na kraj kako vrijeme odmiče. Čak se čini ugodnim biti dostatan sam sebi. Ne dopustiti nikomu da nam se približi i da nas ljubi. Ipak, stanje mira jer se ne kajemo ne traje dugo. Uskoro ulazimo u košmar krivice, stida, očaja i mržnje i ne znamo kako se izvući. Sve manje vjerujemo u mogućnost kajanja, a time i u mogućnost da nas netko ljubi usprkos stidu i krivici koje osjećamo. Moramo izići iz sebe. Stati pred nečije svjetlo ili nečije oči pune ljubavi i oproštenja. Bit će to intenzivno strašno i mučno iskustvo. Stid, krivica, očaj i mržnja ne daju se lako ukloniti. Stalno potiču našu nevjeru u ljubav i oproštenje. Tutnje u našoj glavi i našim ušima: Tebi ne može biti oprošteno, tebe nitko ne može ljubiti, zašto se uopće pokušavaš kajati. Ali čovjek mora pokušati. Ako ne pokuša, osudit će samog sebe na mučan i nesnosan unutarnji život koji će ga s vremenom potpuno uništiti. Barem jednom treba pokušati. Svući sve sa sebe. Predstaviti se u najgorem stanju. Predstaviti se kao onaj koji je zao i pokvaren. Na trenutak svladati stid, krivicu, očaj i mržnju prema sebi i reći: Pogledaj me i vidi kako sam loš, zao i pokvaren čovjek, kako me možeš ljubiti ovakvog? I onda se možda dogodi ono što neki od nas iskuse u životu. Da čovjek čuje glas drugoga koji mu tiho govori: Znam, ipak te želim ljubiti. Tako počinje događaj kajanja. Jer kajanje nije formalno priznanje krivice, nego intenzivno egzistencijalno iskustvo oslobođenja od očaja da me nitko ne ljubi. Kajati se iskustvo je ljubavi i oproštenja u koje je nemoguće vjerovati i za koje mislimo da ih ne zaslužujemo kao dar koji nam netko pruža. Tako teško vjerujemo u kajanje i njegovu oslobađajuću moć. Ne vjerujemo da možemo biti ljubljeni i da nam može biti oprošteno. U sebi ponekad nosimo toliku krivicu, stid, mržnju i očaj. Kajanje se čini nemogućim. Ljubav i oproštenje još manje. I ako tako živimo i mislimo, na putu smo prema samouništenju…

U Sarajevu 30. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: itsmejust

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment