O razumijevanju

Nitko ne zna s čim se nosimo. Osim nas. Ponekad imamo sebe i nikoga više. Tko zna sve ono što se događa s tobom? I u tebi? Povremeno vjerujemo u neku božansku silu koja o nama zna više nego mi sami o sebi. Rijetko tko može znati dubinu ili težinu onoga što nas opterećuje. Ono što se s nama događa ni sami tu i tamo ne shvaćamo. Što proživljavamo u sebi? Kada zahvalno uhvatimo trenutak mira i samoće, nedostaje vremena da sve prođemo. Zahvatimo tek pokoju ideju, misao, osjećaj. I kad uspijemo zahvatiti dublje i na duži period, teško ide stapanje svega u neku jasnu i nedvosmislenu sliku o sebi. Ideja koju imam sada uskoro će iščeznuti. Misao će se prebrzo ugasiti. Osjećaj će naglo i iznenada prestati i njegov intenzitet će se umiriti i više ga neće biti. Ne znaš s čime se trenutno nosim je istina jer u nekom trenutku ne možemo dokraja shvatiti što je to s čime se moramo nositi. Ja sam? Netko drugi? Nešto što se dogodilo? Nešto što sam umislio da se dogodilo? Znaš kako čovjek voli povremeno imaginarni razgovor s drugim? Razgovor koji se odvija u umu? U fantaziji? U svijetu u kojem nema nikoga tko je stvaran? Tako voli i razgovor sa sobom. U umu. U mašti. Razgovor sa sobom može upasti u sumnju i optužbu. Ovaj je lud/ova je luda. Kako ću znati s čim se nosim ili moram nositi ako ne razgovaram? Ako ne govorim sebi? Ako ne ohrabrujem sebe, kako mislim svladati problem? Ako ne vrednujem sebe, kako mislim izvući se iz stanja nesigurnosti i ružnog osjećaja manje vrijednosti? Mora li uvijek biti netko koji mora sve potvrditi ili nešto mogu i sam? Utješimo se mišlju kako tamo negdje postoji onaj drugi koji nas može razumjeti i uvijek je spreman razumjeti. Traganje za drugim koji će razumjeti s čim se nosimo je poželjno i potrebno. Nitko ne može sam. Uglavnom. Dok tragam za njim/njom, što ako zaboravim da prethodno pokušam sam/sama sebe razumjeti? Trčeći za drugim u želji da me razumije i shvati s čim se nosim, prestanem i zaboravim razumijevati sebe. Dok dođem do njega/nje, sebe više ne razumijem i ne znam tko sam. Iako osjećam ono s čime se nosim, ne uspijevam objasniti drugom o čem je riječ jer ne znam kako izraziti sebe. Sebi sam postao još manje razumljiv pronalazeći drugog i tražeći u njemu/njoj mogućnost bliskosti i blizine za ono što se događa u meni i sa mnom. Razumijevanje je čudesno-mučna stvar. Čudesna jer ponekad odmah shvatim što se događa sa mnom i drugi bez poteškoća razumije što mu govorim. Mučna jer tu i tamo ne uspijevam odgonetnuti što mi se događa i drugi ostaje u mraku jer ne znam objasniti i izreći. Razumijevanje može početi i kao pitanje: Što se događa sa mnom i mogu li prenijeti drugom iskustvo samog/same sebe? Može li netko osjećati isto što i ja ili mogu li ja osjećati isto što i on/ona? Netko misli da je takvo nešto moguće. Netko misli da nije.

Razumijevanje ostaje uvijek istovremeno i most i provalija. Razumijevanje nas istovremeno s nekim spaja i od njega/nje odvaja. Kao što se razumijevajući sebe udaljavamo od sebe. Svaki put kad shvatimo djelić sebe, ono što o sebi još ne znamo se produbljuje. Razumijevanje niti ima početak niti kraj. Nemoguće je utvrditi kad smo počeli razmišljati o tome što smo i što se s nama i u nama događa, niti je moguće utvrditi kada prestajemo razumijevati. Može se pokušati. Nije zabranjeno. Vraćamo se unatrag, ali ne pronalazimo ni sat, ni datum, ni godinu ni vrijeme kad je razumijevanje počelo. Kada smo se prvi put susreli sa sobom i postavili pitanje: Tko si ti i što se događa u tebi i s tobom? Idemo naprijed u neku daleku budućnost, pomalo preplašeni iskustvom starih da dođe trenutak kada ne možemo razumjeti sebe, ništa i nikoga oko sebe. Ali tko zna je li time razumijevanje završilo? Što ako se razumijevanje proteže onkraj i poslije svega, ondje ili tamo gdje nas netko apsolutno razumije kroz ljubav i prihvaćanje? Zar nije utješno misliti da nas je moguće razumjeti u svoj težini i mučnini našeg postojanja i nutarnjih previranja jer smo ljubljeni? Ne želimo li na kraju dana da nas netko razumije u onome s čim se borimo i prihvaća u onome što jesmo i kakvi jesmo? Želimo da nas netko razumije. Ili barem pokuša. Iako je slaba utjeha u svijetu nerazumijevanja, doima se ugodnom i privlačnom pomisao da bi nas netko mogao neprekinuto razumjeti i prihvatiti. Kao razumijevanje i prihvaćanje koje vječno traje. Na kraju dana, na kraju života, u vječnosti… svejedno je. Samo da smo prihvaćeni, da imaju razumijevanja za nas, za ono što nosimo u sebi, za ono s čime smo se borili ili se borim. Naslućujemo. Osjećamo. U svakom razumijevanju koje nas prihvaća, bilo da pokušamo sebe razumjeti ili tražimo od drugog ili drugi traži od nas, osjeća se „dah“ nekoga tko nas razumije dublje i jasnije od bilo koga. Moguće i dublje nego mi sami sebe. Razumijevanje je događaj i trajanje vječnog prihvaćanja u susretu s nekim tko apsolutno zna sve o nama. I znajući sve, ne osuđuje. Znajući sve, prihvaća i ljubi. Mi ne možemo ne osuditi onda kada sve znamo o sebi ili o drugom. Možda nam je zbog toga skriveno i nedostupno znati sve o nama? Jer kad ne znamo ili manje znamo, skloni smo razumjeti, prihvatiti i ljubiti. Netko je drugi i drugačiji tko razumije i prihvaća jer apsolutno sve zna o nama. Takav ne živi među ljudima. Pun je razumijevanja i prihvaćanja. Mjerilo bilo kojeg suda, osude, presude, znanja i spoznaje, razumijevanja i pitanja: Tko sam ja i što se događa sa mnom i u meni i hoću li ikada naići na razumijevanje i prihvaćanje koje je dublje i trajnije od onoga što sada i ovdje imam i dobivam bilo od sebe bilo od drugih?

U Sarajevu 6. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: primipil

Leave a Reply