GOVOR – OPTIMALNO NESAVRŠENO SREDSTVO MEĐULJUDSKE KOMUNIKACIJE

Govor predstavlja optimalni oblik međuljudske komunikacije, a realizira se glasovno ili tekstualno. U oba slučaja se radi o primjeni različitih kompleksnih kombinacija simbola, za čiji je razvoj ljudskoj vrsti trebalo veoma puno truda i vremena.

Postoje i drugi oblici međuljudske komunikacije, ali ipak je samo govor onaj optimalan oblik. Npr. umjetnik se može izražavati kistom, kompozicijom, pa čak i plesom, ali u značenje svega toga običnom čovjeku i neće biti lako ući; na kraju krajeva, vrlo je upitno je li i samom umjetniku uvijek jasno što je sa svim tim htio reći? Postoji također i ona famozna neverbalna komunikacija – govor tijela. Dobar psiholog može dosta toga iščitati već iz sugovornikovog držanja tijela, pokreta ruku i nogu, ekspresije lica. Međutim, bez temeljitog i iskrenog razgovora, i ovdje će sve ostati na razini osnovnih slutnji, pretpostavki i saznanja. Standardni govorni način komunikacije se jednostavno ne može ničim nadoknaditi.

Problemi

Kako govor predstavlja izrazito kompleksan fenomen, tako on može često (s)krenuti u jednom neželjenom smjeru iz najrazličitijih svjesnih i nesvjesnih razloga.

Mogli bismo tu krenuti od onih – često, ali ne uvijek – prirođenih poremećaja kao što su mucanjeafazija (nijemost) i gluhoća. S druge strane, danas se sve češće kod djece dijagnosticiraju poremećaji poput hiperaktivnosti i različitih oblika autizma. U prvom slučaju dijete se ne može dovoljno fokusirati na normalnu komunikaciju, a u drugom slučaju socijalna interakcija zbog razvojnih poteškoća nervnog sustava uopće nije moguća ili ja na vrlo niskoj razini.

Ipak, nas ovdje više zanimaju neki uobičajeniji i učestaliji komunikacijski problemi kao što su šutljivost brbljavost. I jedno i drugo je često biološki, pa čak i spolno uvjetovano. Na primjer, za muškarce se poslovično kaže da manje pričaju od žena, te oni počesto zbilja ne razumiju zašto žene toliko mogu pričati, kao što ni žene sa svoje strane ne mogu shvatiti mušku šutljivost. Tako žena može pomisliti da je muškarac nešto ljut ili barem nezadovoljan, a njemu se jednostavno i bezbrižno ne priča. Međutim, postoji upravo i jedna manipulativna šutljivost i brbljavost, i što je zanimljivo – obje imaju počesto istovjetan razlog: prikrivanje nečega. Za šutljivce je tu jasno kako i zašto, ali brbljavci na jedan vrlo lukav način otvaranjem najrazličitijih trivijalnih tema pokušavaju skrenuti pozornost sa onoga što je stvarno bitno. Naravno, postoji i ona provocirajuća šutljivost i brbljavost, jer čovjeka se može podjednako isprovocirati i s premalo kao i s previše riječi i pitanja. Tome naprotiv, zdrava komunikacija je uvijek umjerena. Normalna i dobronamjerna osoba zna da se ponekad treba pričati, baš kao što ponekad treba i šutjeti.

Također, šutljivost i brbljavost se pokatkad primjenjuju i zbog privlačenja tuđe pozornosti … jednostavno, vidimo nekima su ovo višestruko korisni društveni alati.

Govor i nasilje

Različiti šaljivi stripovski prikazi često slikaju pećinskog čovjeka naoružanog toljagom. Njom ne samo da lovi, nego i „zavodi“ partnericu, kao što rješava i sve druge moguće probleme. Isaac Asimov u tom kontekstu reče da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih. Njima nasuprot, oni kompetentni sve ili barem većinu toga uspijevaju riješiti razgovorom. Nekompetentni vrlo često i ne pokušavaju unaprijediti svoje stanje, jer poglavito vjeruju u prastara rješenja. Radije uzimaju steroide i dižu tegove nego da pročitaju koju knjigu, jer kao „batina je iz raja izašla“.

Međutim, s prethodnim se može spočitati i jedna realna poteškoća govora. Usprkos cjelokupnom dosadašnjem razvoju, on još uvijek nije u potpunosti učinkovit kao komunikacijsko sredstvo. Lijepe i birane riječi se odbijaju od neke ljude kao od neosvojive utvrde. Tjeraju po svom do te mjere da ih se u konačnici može ili ignorirati ili promijeniti na prije spomenuti „pećinski“ način. Na primjer, solidnom terapeutu danas počesto polazi za rukom resocijalizirati čak i vrlo opasne zatvorske zločince, ali je isti još uvijek manje-više u potpunosti nemoćan naspram narcisoidnog i njemu srodnog antisocijalnog poremećaja osobnosti. Jednostavno, ovakvima kad se i postupno dokaže na razumski način da su cijelo vrijeme u krivu, svejedno će (većinom) ustrajati u svojem nekooperativnom i mučiteljskom načinu ponašanja.

Jedna pozitivna analogija rata

Nagomilani komunikacijski neuspjesi s vremenom čak i posve dobronamjernu društvenu osobu odvode u stanovito samozatvaranje. To čak na neki način postaje i vidom preporučljivog, zrelog mudrosnog ponašanja. Tako ćemo danas diljem Net-a naići na mnoštvo izreka, citata i savjeta tipa: „Gledaj svoja posla, druži se s dragim i finim ljudima i kloni se u širokom luku svih kompleksaša, hejtera i negativaca…“.

No, kako već rekosmo, govornu komunikaciju ipak nije moguće u potpunosti mimoići. Kad-tad će se uvijek morati sjesti i iskreno porazgovarati. To je nešto poput zakonitosti rata: isti se vode na bojnom polju, ali se redovito završavaju za „zelenim“, pregovaračkim stolom. A poslije tih razgovora, neminovno će uslijediti i neki dodatni. Ono u stilu: ne moramo se kao bivše zaraćene strane sad ono nešto pravo voljeti, ali smo dužni osigurati barem nekakav minimalan i nesmetan promet ljudi, usluga i roba. Ili poput rastavljenih bračnih drugova: možda oni stvarno više ne žele čuti jedno za drugo, ali će svejedno morati barem toliko sjesti i porazgovarati što dalje s djecom i zajednički stečenom imovinom?

S tim i završavamo, a da se ima na umu: Ljudi mogu zašutjeti iz najrazličitijih, što opravdanih, što neopravdanih razloga, ali će ipak kad-tad morati sjesti razgovarati. A ako se to već ne može izbjeći, onda bolje „čim prije, tim bolje“. Najveća prepreka za razgovor i jest to što ljudi ponekad predugo vjeruju da se može i bez razgovora!

Na kraju krajeva, ima i ono: „Bolje pregovarati i stotinu godina, nego ratovati jedan jedini dan.“

 

U Sarajevu, 15. 1. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Leave a Reply