Nedjelja, lipanj 20, 2021

„Učitelju, postoji li sudbina?”, upita mladić dok je vani zavijao oštri planinski vjetar.

„Određenje svakako postoji, kao i naša sloboda u svezi toga”, prostodušno će starac, kao da se govori o posve trivijalnim stvarima, i to sve dok je nešto zauzeto petljao oko vatre.

„Želiš reći da se neke stvari moraju dogoditi htjeli mi to ili ne, ali da i mi ipak u svemu tome imamo nekakvog utjecaja i manevarskog prostora?”, zainteresirano će mladić.

„Vidiš da i sam znaš”, samozadovoljno će starac.

„Ali zašto onda ljudi često vjeruju da su potpuno nemoćni naspram sudbine?”, nastavi mladić.

Starac se konačno ostavi svoga posla oko vatre. Sjede naspram mladića. Duboko udahnu i polagano ispusti zrak iz pluća. Vidjelo se da se sprema za ozbiljan razgovor… „Tu se susrećemo s dva velika izazova”, reče. „Jedan je nekako doći sebi, a drugi je, također nekako, nadvladati vlastitu ranjenost. A vidjet ćeš na kraju da to oboje ustvari dođe na isto. Krenut ću od ovog drugog … Jednostavno je za pojasniti, ali iznimno teško za preživjeti.”

Mladić se pretvorio u uho kao da sluša neku napetu ratnu priču. A i jest bila ratna, samo s nutarnje strane čovjekovog imanentnog fronta…

Starac nastavi: „Središte osobe uvijek je iznimno krhko, plaho i ranjivo. Zato ga toliko brižno i skrivamo iza maske osobnosti. I što ga vještije skrivamo, time ga uspješnije pošteđujemo boli i neugodnosti. Međutim, time ga istovremeno ne znajući lišavamo svjetla, prijateljstva, i ljubavi … A tek je to prava bol.”

„Nešto poput prebrižnih roditelja koji se u strahu za zdravlje i dobro svoje djece, potpuno ispriječe između njih i života?”, oštroumno primijeti mladić.

„Da, pa ovi jednog dana konačno shvate da su ostali neostvarenih potencijala gledajući u leđa životu koji ih je nonšalantno mimoišao,” nadopuni starac … „A to je uvijek pretežak izazov bez obzira jesu li nam ga priredili drugi ili mi sami sebi … Kad čovjek shvati da je posve pogrešno proživio gotovo polovicu života. Tada je obično u velikoj napasti da svjesno ne proživi ni onu drugu polovicu koja mu je preostala.”

„Nije li to sebično?”, svisoka upita mladić. Naime, u to vrijeme se već osjećao vrlo ugodno u svojoj novoj prosvijećenoj koži.

„Ni najmanje”, glasio je iznenađujući starčev odgovor. „Probaj si predočiti lopova koji ti je upravo ukrao polovicu svega što imaš i zatim ti jezikom lažne utjehe kaže da se nemaš što žaliti i buniti jer on ti je ipak, dobrica draga, ostavio onu tvoju drugu polovicu. Eto, razumiješ li sad? Svatko normalan će se u takvoj situaciji početi buniti i tražit će svoju pravdu, kao i ono što mu po pravdi pripada.”

Sada se već i mladić bio namrgodio. Stvarno, gdje je tu bila pravda?

„Ne brini se”, nastavi starac znajući o čemu mladić razmišlja. „Pravda ipak postoji, ali upravo zato jer je postojeća, nju se ne može odvojiti od svega onog drugog postojećeg. I u najgorim vremenima treba nastaviti živjeti, pa će i pravda doći na svoje. Nismo li upravo i govorili o tome da se od života ne treba skrivati kakav god da jest?”

Ali mladić je i dalje bio neraspoložen. „Ne ispada li onda da se onaj lopov ipak pokazao dobrim jer nam je ostavio sasvim dovoljno za novi početak?”

Starac se blago nasmija premda su mu oči imale ozbiljan i samilostan izričaj. „Znaš”, reče … „Koliko god čudno zvučalo, zločesti ljudi su počesto puno više svjesniji postojanja one univerzalne ljubavi i dobrote od dobrih ljudi. Dok ove druge pretežito pokreče strah od Boga na nebu, kao i od čovjeka na zemlji, oni zločesti se vječito nadaju da će se već nekako izvući na kraju … Da će im biti progledano kroz prste, pa čak i posve oprošteno. Ali, premda se dobro nadaju, oni su ipak u velikoj zabludi, samim tim i u opasnosti zaboravljajući valjda da Ljubav ima svoj adekvatni jezik kojim govori i uz čiju pomoć čuje. Jer ako želiš kod Nje imati vječnog udjela, jednostavno ćeš već ovdje na zemlji morati propričati njezinim univerzalnim jezikom dobrote, iskrenosti i samilosti.”

„Eto, opet ispade na kraju da svi griješe”, rastreseno reče mladić, nespretno mlatarajući rukama oko sebe.

„Pa ne bi se usudio reći ‘baš svi’”, nastavi starac. „Ali slažem se da je na zemlji puno negativnog načina razmišljanja … Dobri često kažu da je najvažnije ne biti loš. Loši kažu da to i nije tako strašno s obzirom da ćeš se na kraju najvjerojatnije već nekako provući. A zapravo je cijelo vrijeme jedino važno bilo ono biti dobar.”

„Dobar bez straha, dobar bez uvjeta, dobar bez valjanog smisla i razloga?”, rezignirano će mladić.

„E upravo tako!”, razdragano će starac. „To i jest jedina valjana dobrota, kao što to jest i jedini stabilan pristup istoj. Kad čovjek odluči: ‘Biram dobrotu jer je dobra i biram dobrotu jer za drugo ne znam niti želim znati’, e tada se stvarno za sva vremena utvrdio u istoj.”

„Sve divno-krasno, ali svejedno mislim da nama ljudima uvijek treba nekakav solidan temelj za sve”, samouvjereno će mladić.

„…Ali Bogu ne treba”, bez sekunde pauze nastavi starac. On je temelj samom sebi i drugog temelja ni ne treba, jer da treba, taj temelj bi Mu onda bio Bog kao i svima nama ostalima. O tome zapravo i govorimo cijelo vrijeme. Dođu tako nekad vremena kad budemo posve devastirani i uništeni. Znaš, ljudi stvarno umiru i to tako temeljito, da ponekad čak umru i prije same tjelesne smrti. To je to … Kraj. Nema više ničeg, ni samih nas, osim neutemeljenog božanskog bitka. To je sve što nam preostaje, bilo na nebu ili ovdje na zemlji. Jedina je razlika to što se neki u tim trenucima odluče na varijantu dugog umiranja. Guše se u samosažaljenju pitajući gdje su ta ljubav i pravda, očito ne znajući da oni sami mogu i trebaju biti ta ljubav i pravda. Za razliku od ovih, oni drugi, sretniji, prihvate brzo to da su umrli, te radosno nastave hoditi stazama neutemeljenog bitka. Ne trebaju im više nikakvi razlozi jer ni samom Bogu ne trebaju.”

„Pa to je onda nekakav izokrenuti nihilizam?”, sav u čudu će mladić.

„Pravo kažeš”, potvrdi starac. „I pozitivist i nihilist imaju tu zajedničku crtu da se kreću onkraj svakog valjanog razloga i smisla. Jednostavno, oni su razlog samima sebi, dok je sve ostalo čista ekonomija i interes.”

„Dakle, kad u životu ostaneš bez valjanog smisla i razloga, sve što ti preostaje jest to da budeš nihilist ili taj drugi, nekakav ‘izokrenuti nihilist’”, ponešto isforsiranom začuđenošću upita mladić jer je u dubini duše znao da je to jednostavno tako.

„Vrlo dobro znaš da je to jednostavno tako”, isti tren ga bocnu starac.

Mladić se na svoju sreću prisjeti da je bilo riječi i onom drugom životnom izazovu: „Kako doći sebi”. Taman mu dobro došlo da se izvuče iz novonastale nelagode uzrokovane, mrvicu, povrijeđenim ponosom.

Nakon upućenog pitanja, starac mu odgovori kako je nekad i sam bio uvjeren da je bol nužna posljedica ljubavi, ali zatim je shvatio da je bol zapravo prethodnica iste. Bol je instinktivna potreba duše koja pokušava doći sama sebi. „Nije li tako?”, upita. „Kad nas nešto boli, na to mjesto stavljamo ruku … Zbilja, posebna prilika da se osjetimo i opipamo … Jer gdje je moja bol, tu sam i ja … Ali da je stvar opasna, opasna je”, ustvrdi starac.

„…Jer neki tada smetnu da je duša prizvala bol kako bi došla sama sebi, pa pomisle kako je bol smisao i svrha sama sebi”, zamagljenog pogleda dovrši mladić.

„Eto, vidiš da sve znaš”, radosno će starac.

U Sarajevu 2. VII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

Tags: , , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment