O zadovoljstvu

Ima nas koji uzdahnemo pri pomisli na neostvarene snove i želje. I onda prigrlimo stvarnost života u kojoj živimo o kojoj mislimo kao najboljoj od svih mogućih stvarnosti. Bezbolan prijelaz od nostalgije za prošlim u sadašnjost možemo opisati kao biti zadovoljan životom. Iskustvo koje se ponekad ponavlja u različitim životnim trenutcima. Pomisao na srednjoškolsku ili studentsku ljubav, jedan dubok i intenzivan nutarnji udah za neostvarenim, a onda radostan susret sa ženom i djecom, s obitelji kod kuće. Biti zadovoljan životom je iskustvo koje se rado sjeća prošlog i lagano ga i u tren oka zaboravlja. Ne boji se prošlo dozvati u sjećanje i iskreno priznati: Bilo je lijepo. Prošlo se analizira ne kao izvor usporedbe sa lošim i nepodnošljivim sadašnjim, pa time i nezadovoljstva, nego kao ugodno podsjećanje na dobro iskustvo. Čovjek koji u sjećanje nerijetko doziva prošlo iz čistog zadovoljstva prisjećanja i onda kad je prošlo bilo bolje od ovoga sada i onda kada je ovo sada i teže i zahtjevnije u stanju je onoga iskustva biti zadovoljan. Kao starac koji se teško kreće i bolestan se prisjeća svoje mladosti i zdravih udova i sebi govori: Ono je bilo puno bolje, ali i ovo sada je podnošljivo, jer živio sam i kao i sve što treba proći i ono je prošlo i završilo, ne žalim se i ne ulažem prigovor na život. Biti zadovoljan uvijek je i stanje duha, stanje naše nutrine. Ne optužujemo se zbog propuštenih životnih prilika i onda kada smo jasno svjesni da se neće ponoviti. Ne izjedamo sebe zbog grešaka koje su nas koštale. Kroz njih smo nešto i o sebi i o drugima naučili makar i na teži i neugodniji način. Biti zadovoljan unutarnje je stanje duha koje se kroz godine i desetljeća života izgrađuje i na kraju se cijela ta stečena mudrost i znanje o zadovoljstvu izriče uglavnom kratko i jednostavno: Dobro je bilo, zadovoljan sam, na kraju iako nije bilo sve kako sam očekivao/htio/želio, ispalo je prilično dobro. Iskustvo biti zadovoljan ne poznaje stalna i zamarajuća kajanja zbog ovoga ili onoga, ne poznaje mučna ogorčenja i nezadovoljstva jer se nije moglo ovo ili ono. Biti zadovoljan je proces učenja o sebi i spoznaje samog sebe kroz život koji se događa i koji traje. U tom procesu koji postaje nutarnji stav ili stanje duha nema pukog zbrajanja života o tome koliko se točno čega napravilo/postiglo/uradilo/ostavilo iza sebe. Biti zadovoljan je jedan neprekinuti pogled na cjelokupan život koji se često doživljava kao nekakva zahvalnost jer se živjelo i imalo život na raspolaganju, jer se moglo život darovati i prenijeti. Biti zadovoljan stanje je duha, nematerijalno je. I njegovo mjerenje opipljivim, vidljivim i dodirljivim stvarima ne mora biti identično nutarnjem stavu kako sam bio zadovoljan životom. Biti zadovoljan kao nutarnje stanje čovjeka nudi čovjeku tek enigmatske i nejasne odgovore na pitanje: Što znači biti zadovoljan životom? Jedan od odgovora koji nije tako rijedak je i onaj: Nemam ništa i ništa iza mene ne ostaje, ipak zahvalan sam što sam živio, što sam imao život. Dijete pokošeno neizlječivom bolešću biva zadovoljno što je živjelo. Kako je to moguće? Čovjek koji je postigao sve moguće uspjehe i slavljen od svih nas u dubokoj starosti biva duboko nesretan i nezadovoljan i nama i sobom i svim što je postigao. Kako je to moguće? Nije li njegovo nezadovoljstvo duboko nepravda prema zadovoljstvu djeteta koje nije ni stupilo s obje noge preko praga pravog i zrelog života? Biti zadovoljan pokušaj je bacanja pogleda na cijeli život. Pogleda iz kojega proizlazi stav koji se izriče riječima: Sve u svemu, zadovoljan sam jer sam živio. Čak i u strahotama nasilja koje kao ljudi činimo jedni drugima susrećemo nekoga usred tih užasa koji pred svojim ubojicama, progoniteljima i krvnicama kaže i sebi i njima: Zadovoljan sam, živio sam, imao sam život. Kako je moguć takav čovjek? Na drugoj strani susrećemo ono sveprisutno biti nezadovoljan. Njime izričemo svoju nemoć što nikada nećemo doznati kad će se to zatražiti od nas i što nikada nećemo moći predvidjeti trenutak u kojem ćemo reći sebi i drugima: Sve je u redu, zadovoljan sam, živio sam, imao sam život i to je dovoljno. Biti nezadovoljan naš je odgovor na tu nemoć predviđanja, na nepripremljenost i neugodnu situaciju kada nas život neočekivano prisili na formiranje nutarnjeg stava: Vrijeme je da se za tebe sve završi, jesi li bio zadovoljan životom?

Bivamo nezadovoljni je protest protiv života koji nas neočekivano želi primorati da saberemo sve i odlučimo jesmo li bili zadovoljni životom. A mi nismo još spremni. Daleko smo od toga. Podnosimo i najteže uvjete života, gunđamo i protestiramo jer želim postići to nutarnje stanje mira: U redu je, sad mogu poći, zadovoljan sam životom kojega sam živio. Biti nezadovoljan plod je straha što ne možemo sami odlučiti kad je vrijeme dati odgovor na pitanje jesi li bio zadovoljan životom, nego život odlučuje kad je vrijeme i jednako bira i djecu i zrele i starce, i muškarce i žene i nikome ne govori ništa unaprijed. Postoje ona svakodnevna zadovoljstva i nezadovoljstva u kojima proživljavamo najveći dio života. Ona nam oduzimaju najviše snage, volje, živaca. Uz njih postoji i ono dublje i uz nas jače vezano biti zadovoljan koje se u nama nesvjesno razvija kao plod koji polako i tiho sazrijeva. Ono biti zadovoljan počinje živjeti odmah s prvim danom našeg rođenja i umire tek onda kada više nema daha u našim nosnicama. To biti zadovoljan je drugačije od svakodnevnih zadovoljstava i nezadovoljstava. Ono je naš egzistencijalni odgovor na smisao ili besmisao života svakoga od nas. Slušamo u nevjerici onoga koji u životu nije doživio ništa osim patnje, i mi smo svjedoci svih njegovih muka. Slušamo ga i ne vjerujemo svojim ušima što nam govori: Život mi je bio izuzetno težak i patnički, prožet je gubitcima, stradanjima i neuspjesima, tek tu i tamo imao sam nešto mira i ispunjenosti, ali osjećam negdje u dubini svog bića zadovoljstvo i zahvalnost jer je to bio život i živio sam ga, zadovoljan jer je sve to zajedno cijeli taj život od mog rođenja pa do ove bolesničke postelje neobjašnjivo imao smisao i negdje je vodio, nisam zadovoljan kvalitetom življenja niti stoljećem u kojem sam živio niti uvjetima života koje sam imao niti povijesnim okolnostima u kojima sam morao živjeti, ali sam zadovoljan jer sam imao život bio je moj i pripadao je meni. Kako netko može govoriti o biti zadovoljan životom na ovaj način? Nije li biti zadovoljan maksimum imanja i posjedovanja maksimum svega ugodnog i za užitak iskoristivog? Kako za koga. Svi imamo svoje biti zadovoljan i svatko ga drugačije doživljava. Neka zadovoljstva, pa i veliku većinu, ne možemo zadržati onoliko dugo koliko smo htjeli. Sve nam se na kraju života bez obzira na sve svede na konstataciju zadovoljan sam jer sam živio ili nezadovoljan sam jer nisam živio. Ali što znači živjeti ili ne živjeti? Vjerojatno je kako nas iskustvo drugih uči da pitanje biti zadovoljan životom s blizinom smrti postaje sve ozbiljnije i teže i da u traženju odgovora neće biti od pomoći ona svakodnevna površna i lako zaboravljiva zadovoljstva jer više ih čovjek ne može niti iskusiti niti ih se može sjetiti. Na kraju svatko ostane sam sobom s pitanjem što je bio moj život i jesam li na kraju bio zadovoljan što sam živio? Ništa nam ne može pomoći u odgovoru na pitanje osim iskrenosti i dubokog poniranja u sebe. I onda jedan od nas s radosnom nostalgijom misli na svoju mladost, djetinjstvo, zrelost ne osjećajući nikakvu žalost, krivnju, ne optužujući nikoga pomiren sa sobom mrmlja sebi u bradu: Bio je to težak i mukotrpan život, ali zadovoljan sam jer sam ga živio. Drugi optužuje sve, ogorčen je na sve i svakoga nezadovoljstvo ga proždire i viče na sebe i sve oko sebe: Uništili ste mi život, nikad ga nisam živio. Iako je po vanjskim okolnostima imao ono o čemu smo mi ostali mogli samo sanjati da bismo mogli jednom u životu imati. Sve su ovo tek misaoni eksperimenti koji govore o tome da je biti ili ne biti zadovoljan životom enigmatsko pitanje i da se tek pred smrt na kraju života istinski razumijeva i dopire do prave spoznaje o tome što znači ono biti zadovoljan životom. I da je ponekad naglasak ne na zadovoljan, nego na onome biti odnosno postojati jer čovjek može imati i posjedovati zadovoljstvo bez biti i postojati istinski i duboko kao stvarno zadovoljan čovjek. Onaj čovjek koji je uvijek spreman mirno i tiho položiti oružje i reći životu: U redu je, hvala ti što si bio moj, što sam te živio, bio sam i postojao kao zadovoljan čovjek… je li ikad netko takav bio i postojao među nama?

U Sarajevu 17. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

Leave a Reply