Utorak, ožujak 2, 2021

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Vrijeme je hodanje prema istini gdje je svaka laž, mala ili velika, predah na putu. Lažemo iz zlobe, lažemo iz straha, lažemo iz želje, lažemo zbog drugih, lažemo za druge. Lažemo da predahnemo od istine, da predahnemo od vremena. Nemoguće je predahnuti od vremena i od istine, jer su vrijeme i istina nužni završetci naših usputnih predaha. Nekada laž može biti dugotrajan predah od vremena i od istine, predah koji nas prevari kako nećemo morati nastaviti putovanje prema kraju. Prevarimo sebe i umislimo da možemo dugotrajno stajati na nekoj životnoj postaji sačinjenoj od naših laži. Slavodobitno promatramo vrijeme i istinu kako nam se primiču misleći kako nas nikada neće sustići. Ili se samozadovoljno osmjehujemo gledajući vrijeme i istinu kako prolaze ispred nas dok se mi zlobno osmjehujemo skriveni ponavljajući u sebi kako jednom kada vremenu i istini umaknemo, više nas nikada neće uhvatiti i nikada nećemo morati ići za njima.

Vrijeme i istina se odlikuju nevidljivošćustrpljivošćušutnjom i čekanjem. Nekada se vrijeme i istina prave da nas nisu ni vidjeli ni susreli, prođu pored nas kao da ne postojimo. U tom trenutku likujemo vjerujući da je naša zasluga što vrijeme i istina nisu otkrili našu laž. Uživamo u predahu računajući da je ovaj predah konačan završetak našeg skrivanja. Jer ako su vrijeme i istina već prošli i nisu nas primijetili, kako stojimo na našoj životnoj postaji, čega se još treba bojati kada više nema ni vremena ni istine? Skriveni iza predaha satkanih od velikih i malih laži kada procijenimo da su vrijeme i istina dovoljno odmakli, hrabro i samouvjereno istupamo na prostor naše životne postaje. Mi smo prevarili i vrijeme i istinu, ima li itko jači, moćniji i mudriji od nas?

Ali vrijeme i istina nisu samo konačni krajevi života prema kojima smo usmjereni. Vrijeme i istina su ljudi koji za vremenom i istinom prolaze pored naše životne postaje, pored našeg životnog predaha, pored naše male i velike laži. Sažalijevamo te jadnike koji se vuku k’o aveti nesposobni da barem na trenutak predahnu. Poslušno, strpljivo i šutljivo idu za vremenom i istinom. Kao slijepci i robovi puštaju i dopuštaju vremenu i istini da ih vode prema kraju. Sažalijevamo njihove malene i beznačajne živote, jer onako kako mi to vidimo velik je samo onaj koji se sakrio od vremena i istine. I zato smo mi titani, atlasi koji na svojim plećima i ramenima drže sve svoje laži i male i velike i pri tom se uspijevamo sakriti. Kakve smo samo veličine, mi titani laži i lukavstava dok se gnušamo sitnih ljudskih sudbina koje bez pitanja slijede vrijeme i istinu.

Usta nam se razvuku u osmijeh tek onda kada susretnemo nekoga sebi slična, nekoga tko je kao i mi uspio prevariti vrijeme i istinu i izgraditi životnu postaju od svojih laži i osigurati sebi dugotrajan predah od hodanja za vremenom i istinom. Odvojeno stojimo svatko na svojoj strani puta gledajući mnoštvo koje ne zastaje, mnoštvo koje slijepo vjeruje kako vrijeme i istina vode dobrom kraju. Krišom se pogledavamo dobacujući jedan drugom kako pred nama hodi rijeka slabića nesposobnih da se odupru vremenu i istini. Divimo se vlastitoj snazi i lukavstvu da naoko prevarimo ono što se čini nemogućim prevariti.

Ali što će se dogoditi s nama kada rijeka ljudi ode za vremenom i istinom? Što će biti s našim predahom, s našom životnom postajom, s našom laži? Što će biti s nama kada vrijeme i istina od nas odustanu i ostave nas na pragu kraja? Što će biti s nama ako se jednom umorimo i poželimo i mi krenuti za rijekom onih koji slijede vrijeme i istinu? Što će biti s nama ako nas vrijeme i istina ostave da čekamo u predvorju dobrote, poštenja, plemenitosti? Hoćemo li i tada sebe zvati titanima koji su svojom laži naoko prevarili istinu i vrijeme? Hoćemo li i tada rijeke ljudi koji mirno promatraju i uživaju u istini na kraju vremena smatrati slabićima, kukavicama, priprostim spodobama i robovima?

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Među ljudima možda i nema pravih lažova nego samo putnika koji povremeno zastanu da predahnu na nekoj od svojih životnih postaja. Istinski lažov bio bi onaj tko bi na životnoj postaji zastao da predahne misleći da je najbolje da na tom mjestu ostane vječno. Ali nitko ne želi na jednom mjestu ostati vječno iako se na početku čini privlačno i zavodljivo. Nakon predaha svima nam dosadi prije ili kasnije toliko čekanje na nekoj od životnih postaja i na kraju budemo pomalo i sretni i uplašeni i iscrpljeni videći konačno kako se vrijeme i istina približavaju da nas pokupe i da krenemo dalje, jer samotno, gluho i vječno čekanje na životnoj postaji satkanoj od laži bez igdje ikoga – dok svi drugi pored nas prolaze za vremenom i istinom ostavljajući nas same da trunemo i propadamo – nije ništa drugo nego predokus neke vrste osobnog paklaI što je na kraju zapravo laž? Ona smišljena, ciljana, zlobna, pakosna i pokvarena laž? Ona je vječna životna postaja utemeljena na vječnom predahu od hodanja za vremenom i istinom. Ali nisu li ipak i životne postaje i životni predasi prolazni? Za laž nisu, u tome je i njena zabluda i njezin pakao, misliti da je vječna dok se skriva od vječnosti koja upravo pored nje prolazi kroz mnoštvo onih koji slijede vrijeme i istinu vjerujući da putovanje ima svoj kraj upravo u onoj vječnosti koju laž ne prepoznaje i od koje se skriva.

 

U Sarajevu, 19. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O podsmijehu

O podsmijehu

11. travnja 2020.
KOMPLEKSNO BIĆE ZVANO ČOVJEK
SIMBOLIČNO ZNAČENJE OČIJU
O prisutnosti

O prisutnosti

12. prosinca 2019.

O omiljenoj pjesmi

6. srpnja 2018.
O sudbini

O sudbini

10. rujna 2019.
ISPLATI LI SE SVAĐATI?

ISPLATI LI SE SVAĐATI?

15. listopada 2017.