O AMERIKANIZACIJI DOBRA I ZLA

Lako je biti super-junak, teško je biti čovjek… 

Gledati film u kinu o super-junaku ili grupi super-junaka je slično gledanju sapunica. Pogledate prvu epizodu i onda sačekate nekoliko mjeseci i odgledate posljednju epizodu i manje je više svo vrijeme jasno tko su dobri, a tko zli. U sapunici na kraju sve završava uglavnom vjenčanjem para kojega su cijelu seriju pokušavali razdvojiti uz sliku djeteta koje je plod zabranjene ljubavi.

Gledati film o super-junacima je slično. Odgledate prvih par minuta, a onda mirno prespavate do zadnjih pet minuta filma kada super-junak baca pogled na porušene zgrade i trgove, i obvezno s američkom zastavom na napola srušenoj Bijeloj kući, dok u punom kadru izgovara legendarnu rečenicu „kako ćemo uskoro iz pepela i kaosa izgraditi novi bolji i naravno – pod moranje – slobodni svijet“. „Privlačnost“ sapunica i filmova o super-junacima je u vrlo jasnom i određenom razdvajanju dobrih od zlih.

U sapunici glavnom junaku i junakinji sve je dopušteno učiniti, varati, bježati, otimati, jer su oni jednostavno kao takvi dobri. Sve što čine ne može biti zlo. Isto tako, i super-junaci su strogo odvojeni od zlikovaca. Super-junak je dobar po naravi od samog početka i to što iza njega ostaju stradali nevini i srušeni gradovi ne može biti nazvano zlim. Sve to rušenje i razaranje je takoreći dobro. Superman, Captain America, Batman, Justice League, Optimus Prime… svi su oni jednostavno dobri. Propitivati njihove moralne odluke kao i  njihove likove je besmisleno. Nikada i nigdje ne mogu učiniti ništa loše.

Ako je Hana Arendt nekad promišljala banalnost zla u smislu njegove – recimo to tako – normalnosti, treba promišljati i ovu svojevrsnu „amerikanizaciju zla“ bilo da je riječ o filmovima ili ako je riječ o sapunicama. Super-junaci i likovi iz sapunica možda mogu tu i tamo imati povremenu dilemu oko toga što kane učiniti, bilo da je riječ o par minuta filma ili par epizoda u seriji, tek toliko da se naglasi kako i oni nekad znaju pokazati svoju ljudsku stranu, pa se zapitati o dobroti ili zloći onoga što čine. Međutim, sve se to vrlo brzo potroši u svoj sili specijalnih efekata u filmu  ili suza i ljubavnih scena u sapunici.

Oni utječu i na ljude u stvarnom svijetu.  Amerikanizacija dobra i zla kroz filmove i kroz serije bez ikakvih pitanja uklanja nijanse, pitanja, moralne dvojbe, teškoće i posljedice odluka koje čovjek donosi u stvarnom svijetu u odnosu prema stvarnim ljudima, kada se nađe pred stvarnim zlom koje se može učiniti ili ga treba spriječiti ili izbjeći. Super-junaci i likovi sapunica uvijek pred sobom imaju svijet oslikan crno-bijelim tonovima, dobrom koje oni predstavljaju te zlom koje predstavljaju svi drugi.

Pitati zašto bi Captain America u svom plemenitom pohodu razorio nekoliko gradova i greškom pobio nekoliko nevinih se ne postavlja. Ili zašto glavni lik sapunice u svom plemenitom pohodu u ime ljubavi pri tom greškom ili smišljeno ubije nekog bližeg ili daljeg člana svoje obitelji od brata, sestre, oca pa do punice, svekrve se također ne postavlja. Njihovi postupci se opravdavaju zadnjim minutama filma ili posljednjom epizodom serije. Američka zastava u koju gleda ponosni super-junak ili mlada u vjenčanici u koju zaljubljeno gleda markantni mladoženja s njegovanom bradom i plamenim crnim očima, dovoljno su opravdanje i dovoljno su privlačni da im oprostite sve što su u prethodnim epizodama serije ili minutama filma učinili.

“Avengers” –  Izvor (Photo): http://popspoken.com/arts/2015/04/avengers-age-of-ultron

Valjda se u svemu tome i skriva ta neodoljivost američke kulture za prosječnog gledatelja. Tu mu se omogućuje da se lako i ekspresno identificira s likovima koji su „super“, a osim toga što su obdareni posebnim moćima i sposobnostima, možda još važnije, oni su slobodni od bilo kakvih nasrtljivih i neugodnih moralnih dvojbi, jer oni su jednostavno sami po sebi dobri, kao što su drugi slično tako sami po sebi zli. Kako, zašto, ne zna se i ne pita se… Ta oni se i ne kreću u obzoru neke zahtjevne artističke drame koja ima beskonačno mnogo vremena za takva moralna i filozofska pitanja. Naprotiv, oni ne mogu čekati, jer ni njihovi neprijatelji ne čekaju. Oni moraju razarati, jer eto, ispada da pored lošeg razaranja postoji i to neko dobro razaranje te ono još bolje i moralnije ubijanje

Što na kraju reći nego da je nepodnošljivo lako biti super-junak, no pri tome ostaje ono andrićevsko da je teško biti čovjek… onaj istinski čovječni čovjek.

 

U Sarajevu, 25. 11. 2017.

O. J.

Leave a Reply