O svejednosti

Neki govore kako s godinama i s blizinom starosti sve manje obraćaju pažnju na ono što im drugi dobacuju, predbacuju, podbadaju, zamjere, ironiziraju, kritiziraju. Usmjereni na sebe bez narcisoidnosti i sebeljublja biraju samoću i povučen život jer otkrivaju da se ne mora i ne treba trpjeti i podnositi sve i svakoga. Svejedno mi je i nije me briga prestaju biti izrazi nezainteresiranosti ili oholosti. Postaju trenutci iskustva kada čovjek sve više uviđa da suviše često „hodanje po jajima“ jer drugi tako očekuju, određuju, zahtijevaju i traže postaje neugodno i negativno za čovjeka. Pretjerana obzirnost da se svima i svemu iziđe u susret i ugodi prestaju biti središte čovjekova života. Što su zreliji i stariji, iskustvo ih poučava da svejedno mi je i nije me briga nije nužno grijeh, uvreda, napad, nego potreba i pravilo kako bi čovjek sačuvao samog sebe. Ima nešto privlačno kod onih koji su godinama odmakli pred nama i koji „ne haju ni živu silu“. Simpatični i otvoreni, ali ne više tako obzirni i susretljivi da bi trpjeli sve, svašta i svakoga. Zavidimo im na takvoj slobodi i odrješitosti da na provokaciju, sarkastičnu uvredu i ironično dobacivanje ili uzvrate istom mjerom ili samo prođu bez osvrtanja dok naša usta ostaju „širom otvorena“ pred iznenađenjem kojega nejak čovjek priredi nekom „rmpaliji ili siledžiji“ misleći da nejaki neće smjeti reagirati i odgovoriti. Ima nešto oslobađajuće u toj svejednosti koja nije oholost, zatvorenost i sebeljublje, nego samosvijest da se više nema potrebe biti toliko obziran i šutjeti i sve u sebi proživljavati i doživljavati. Ta svejednost „bez dlake na jeziku“ koja oslobađa čovjeka napetosti živaca i emotivne ukočenosti i nametnute šutnje s vremenom čovjeka uvlači u jedan drugačiji pogled na svijet i ljude oko sebe kada čovjek biva oslobođen nekih umjetnih i nametnutih pravila koja je dobrohotno i dobronamjerno poštivao iako nisu uvijek bila naklonjena ni njemu, a još manje njegovom zdravlju. Oslobođen i bez straha opčinjen tom svejednošću kao novootkrivenim blagom, čovjek biva doživljen kao bezobrazan i nekulturan. Je li on zaista takav ili su oni koji su izgradili nepregledne zidove i ograde obzirnosti i glumljenih i namještenih međuljudskih odnosa zaboravili kako izgleda čovjek koji svakom daje prema onom kako se netko prema njemu ponaša i postavlja? Zrela svejednost koja se čovjeku razotkriva kao potreba da se više brine o sebi i onome što se njemu događa, a ne o tome „što će drugi reći“ od strane onih koji uvijek paze na druge, a nikada na sebe doživljava se kao iskustvo barbarizma i nekulture. Između onoga zamisli što mi je rekao/rekla i onoga rekao sam ti/rekla sam ti ono što zaslužuješ i svejedno mi je u vezi toga veliki je prije svega psihološki, emotivni i generacijski jaz. Zrela svejednost je emotivno čvrsta jer zna što hoće za sebe, a što ne želi i neće dopustiti bez obzira na to što drugi misle, govore i očekuju. I doživljava se kao emotivna tupost ili nedostatak empatije iako je riječ o tome da čovjek više ne želi trpjeti i podnositi ono što ne mora i što je za njega štetno.

Zrela svejednost je psihološki stabilna, nije podložna promjenama raspoloženja koje svako malo uzrokuju drugi svojim nasrtajima, očekivanjima, podbadanjima i dobacivanjima. Zrela svejednost dođe s godinama u kojima čovjek konačno razumije da isključiti pojedine iz života, odmaknuti ih od sebe, zanemariti njihova očekivanja i navaljivanja, njihove frustracije koje manifestiraju nerijetkim pokušajima da uvrijede i povrijede nije nikakav moralni sunovrat u sebičnost i oholost, nego prijeko potrebna odluka da se živi s onim i onima što čovjeka vesele i usrećuju pa makar to bio samo jedan jedini drugi čovjek. Zrela svejednost bez straha od moralnih optužbi čovjeku otvara mogućnost da uvidi kako „vratiti istom mjerom“, biti manje obziran, odbaciti nečije zahtjeve i očekivanja kao nerealne, djetinjaste i površne nije nikakav put u emotivnu hladnoću i odsutnost empatije, nego ponajprije spoznaja da njegovo strpljenje, obzir, susretljivost imaju svoje granice i ograničenosti. Jedino što se u razdoblju zrele svejednosti tih granica i ograničenja više ne plaši. Ne plaši se nestrpljivosti, povremene bezobzirnosti prema onima koji su bezobzirni prema njemu, sarkastičnosti prema onima koji su prema njemu sarkastični. U zreloj svejednosti javlja se ono „dobio si što si tražio“, ali s manje osjećanja krivnje i sumnje jesam li pretjerao i jesam li trebao biti uvijek i stalno dobar i ponizan. Kao da u razdoblju zrele svejednosti u zrelim godinama života čovjek otkriva neke njemu dotad nepoznate kriterije vlastitog ponašanja i odnosa prema drugima. Čovjek nije bezosjećajan. Nije hladan. Nije bezobziran. Radije uviđa da prema dobrima treba biti još bolji, a prema lošima i zlobnima ne treba imati previše obzira i neće naknadno biti uplašenosti da smo prekršili neka neznana, nepoznata, nejasna i nepostojeća pravila. Iako oni koji žive u svijetu obzirnih koji uvijek više vode brigu o drugima i njihovim mišljenjima nego o svojim vlastitim smatraju zrelu svejednost znakom nekulture, događa se da onom kojemu je zrelo svejedno zavide što ima hrabrosti „bez dlake na jeziku“ uzvratiti. Potajno se dive njegovoj svejednosti. Ponekad mu i postave pitanje kako je postao takav. Najčešći odgovor je da sa zrelošću i godinama čovjek se sve više okreće samom sebi i svojim potrebama, sve više osluškuje sebe i što je dobro za njega i njegovo zdravlje. Sve manje ga je briga što drugi misle o njemu i sve češće ga slušamo kako govori svejedno mi je ili nije me briga. Onima koji su često suviše obzirni i susretljivi često na svoju štetu zvuči kao da im je netko opalio šamar ili ih uvrijedio. Najgore je što onaj koji je to izgovorio ne haje za njih i nastavlja dalje. Dok ga oni smatraju prvoklasnim barbarom nekulture, on mirne duše, oslobođen svih moralnih uzusa (osim onoga da postoji neki vječni sudac čovjekove duše) nastavlja dalje mirno i smireno jer je konačno pronašao samog sebe. Otkrio je da čovjek treba biti prema svima onakav kakvi su oni prema njemu. Ni manje ni više. Pristojan prema pristojnima. Dobar prema dobrima. Bezobziran prema bezobzirnima. Bezobrazan prema bezobraznima. Zrela svejednost se ponaša kao objektivni princip ponašanja prema drugima koji kao da nema objektivnih pravila, ali čudesno je kako čovjek svejedno zna kome i kada i zašto treba odvratiti, uzvratiti, odgovoriti istom mjerom kojom je njega netko odmjerio i izmjerio svojim jezikom i riječima.

U Sarajevu 8. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:

 

Leave a Reply