O posjedovanju

Je li posjedovanje bespomoćnost? Pokušaj da zauzmemo prijestolje koje smo već izgubili. Na sve smo spremni. Ne i na poraz. Težiti posjedovanju drugog i kontrolirati ga, otkriva našu bespomoćnost. Strah i tjeskobu jer smo izgubili. Ništa ne možemo posjedovati do kraja. Ni stvari. Ni drugog. Ni sebe. Posjedovanje je kušnja. Napast. Nikad ugašena strast. Posjedovati život? Samo kad bi ga se moglo posjedovati do mjere besmrtnosti. Ipak, ponekad smo jedva sposobni posjedovati vlastito tijelo i um. Tijelo izda. Odustane. Posustane. Um oslabi. Zaboravlja. Ne sjeća se. Posjedovati sebe? Ni to nam ne uspijeva. Raspoloženja. Emocije. Strasti. Iznenade nas i šokiraju. Čak nas i stvari prevare onda kad mislimo da ih posjedujemo. Posjedovanje se igra s nama. Kao kad se igrate skrivača. Taman kad pomislite da ste otkrili skrovište i odgrnete zastor, ali nema nikoga. Posjedovanje je kao netko za koga mislimo da znamo gdje mu je skrovište. Onda otkrijemo da je skrovište prazno. Kao kada umislimo da posjedujemo svoje tijelo. Ipak, ponekad nas ostavi na cjedilu kad to najmanje očekujemo. Sruši se. Razboli se. Odbija napore. Bili smo sigurni da ga posjedujemo i da nam ništa nije skriveno. Apsolutno posjedovati je nemoguće jer to bi značilo da je sve isključivo u našim rukama. I ničijim drugim. Kako slabašno zvuči gromoglasan krik onoga koji slavi posjedovanje svog tijela i uma koji ga već sutra izdaju i odbijaju ga poslušati. Kako tiho zvuči jaki glas onoga koji tvrdi da posjeduje drugoga čiju slobodu i ideje ne može niti zarobiti niti osvojiti. Opijen posjedovanjem, čovjek već sutra proklinje svoju neukost i kratkovidnost kada je umislio da može apsolutno posjedovati. Čak mu se i stvari rugaju. Danas se hvali dvorcem, a već sutra bespomoćno promatra pepeo i srušene zidove onoga čime se oholio. Danas se hvali životom, slobodom i autonomijom, a već sutra bespomoćno promatra kako njegova sloboda i autonomija propadaju jer ne može pobijediti bolest. Neki maleni organizam kojega ne vidi jači je od njegovih kostiju i mesa. Bio je uvjeren da su njegove kosti i mjesto nepobjedivi i da će trajati vječno. Danas obožava svoje lice, a već sutra pokušava se sakriti od svog lica jer ne voli više svoj osmijeh, usne, zube i oči. Jer smatra da ne liči na sebe. U ogledalu je neko drugo lice. Staro i oronulo. Danas se hvali da će ga cijeli svijet pamtiti, a već sutra drugi hodaju preko njegovog groba ne znajući da je tu sahranjen. Iako ne posjedujemo puno, ne možemo se tako lako osloboditi svog idola. U posjedovanje smo zaljubljeni. Za njim patimo. S njim se vodimo za ruku i godi nam njegov udivljeni pogled. Posjedovanje nas potiče: Posjeduj! Bit ćeš moćan. Bit ćeš snažan. Imat ćeš kontrolu. Drugi će te obožavati. Bit ćeš predmet njihovog divljenja. Zar ne izgleda tako? Tko posjeduje stvari i ljude, nije li moćan, snažan i ne obožavaju li ga toliki? Zar se potajno ne divimo i ne zavidimo onome koji posjeduje? Naravno. Posjedovanje nas zavodi i želi nas zavesti. Nema iznimke. Zov posjedovanja je kao što bajke opisuju pjevanje sirene. Neodoljivo. Neponovljivo. Naša potajna strast i želja. Posjedovati stvari i posjedovati ljude. Zar ne želiš posjedovati sve i svakoga? Biti onaj koji sjedi na prijestolju kojemu se klanjaju i ljudi i stvari? Naravno da želiš. Svi i svatko želi posjedovati. Posjedovanje je nezasitno. Proždrljivost koja nas proždire. Što više posjedujemo, gladniji smo jer se posjedovanje hrani nama, a mi ga hranimo posjedujući sve više stvari i ljudi. Posjedovanje je kao začarani krug u kojem ne možemo dovoljno sebe nahraniti od silne gladi koju osjećamo. Je li posjedovanje onda neutaživa glad za koju ne postoji hrana koja će nas nahraniti dovoljno da prestanemo gladovati? Možda. Posjedovanje je i nekakva bespomoćnost. Naša ljudska bespomoćnost pred ustima iz kojih dopire zavodljiv i strastven poziv: Posjeduj sve i posjeduj svakoga, to je istinska sreća! Posjeduj sebe, posjeduj svoje tijelo, posjeduj svoj um, svoje emocije, strasti. Posjeduj druge, njihovu vjernost, ljubav, dobrotu. Tako je izazovno i zavodljivo slušati ljubavni zov posjedovanja. Nerijetko prihvatimo poziv. Nerijetko se zaljubimo u posjedovanje. Nerijetko je posjedovanje naša prva i jedina ljubav. Iz iskustva smo naučeni da neke ljubavi ne završe dobro. Znaju prijeći u otvorenu mržnju i neprijateljstvo. Zna se dogoditi i s posjedovanjem. Prvo se u njega zaljubimo, predamo mu se do kraja. Sve mu dadnemo. Cijelog sebe. I um i tijelo. Onda dođe do sukoba i neprijateljstva. Otkrijemo da nas posjedovanje vara. Da je lažljiv i prevrtljiv ljubavnik. Jer puno toga od nas skriva. Otkrijemo da ljubav nije bila čista i iskrena između nas i posjedovanja. Mi nismo skrivali ništa. Mi smo se ludo zaljubili u posjedovanje. Ono nas je surovo i hladno prevarilo. Prijevaru otkrijemo postupno. Savršeno tijelo u koje nas je posjedovanje navelo da se zaljubimo, ponekad nas neugodno iznenadi jer otkrijemo da nije uvijek savršeno. Oholi um u kojega smo se zaljubili do ušiju s vremenom pokazuje slabosti, pukotine, gubitke i njegova genijalnost i briljantnost blijedi. Polako ali sigurno otkrijemo da je posjedovanje varalica koji je jako privlačan, neodoljiv i šarmantan. I da nismo jedini koji smo prevareni njegovim ljubavnim pričama i tajnim znakovima. Posjedovanje nam daje ono što potajno najviše želimo. Biti prvi i biti u središtu. Biti onaj koje mu se svi klanjaju i kojemu se svi dive jer posjeduje nešto i nekoga. Posjedovanje svakom od nas govori da ćemo biti savršeni, posebni i jedinstveni ako budemo posjedovali sve što želimo i koga kod želimo bez obzira na cijenu, način i sredstva kako ćemo ih posjedovati. Nije nimalo lako othrvati se zovu posjedovanja. Jer svi volimo biti prvi i u središtu, biti posebni, jedinstveni i savršeni. I to je upravo ono što nam posjedovanje obećava kada nas nagovara da je najvažnija stvar u životu posjedovati nešto ili nekoga.

U Sarajevu 19. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

Leave a Reply