Uopće se ne podrazumijeva

U svakodnevnici često nekom pukne film, uz nezaobilazni prolom razočarenja: „Mene ovdje nitko ne voli“! Ovi mu na to još češće odgovore: „Pa podrazumijeva se da te volimo“! (…) Ili još manje zahtjevno od prvog primjera: „Vi mene uopće ne poštujete“! Ovi će opet zborski: „Pa što ti je, naravno da te poštujemo“!

Međutim, uzmimo drugačiju situaciju: kad se – recimo – navedenom nesretnom požrtvovnom pravedniku potkrade neka greška, u riječi, djelu ili propustu; tad’ se obično više ništa ne podrazumijeva, nego mu se riječju, djelom ili hladnom ignorancijom brže-bolje da do znanja da je pogriješio.

Nije sramota prokazati ono što je loše, ali nije sramota niti pozdraviti sve ono što je bilo dobro. Ovo i jeste jedan sasvim mali tekst o čudesnoj snazi onih nekoliko dobrih riječi dnevno: Par lijepih, poticajnih i toplih riječi koje čujemo tijekom dana čini nerijetko upravo onu razliku, hoćemo li navečer zaspati sa osmjehom na licu ili ćemo se dugo u noć prevrtati u nemiru i razočarenju, i to sve skupa i zajedno bez obzira na to kakav je dan općenito bio! Možda je po sebi bio i vrlo naporan ili stresan, ali čovjek je biće koje se nikad neće toliko sjećati onog lošeg ukoliko se pri tomu dogodilo i nešto zanimljivo i dobro. Baš poput porodilje koja satima podnosi nesnosne boli i patnje, ali kad konačno prigrli svoje djetešce, sve ono prethodno postaje neznatno i bezvrijedno nekog većeg prizivanja i spominjanja. A ima kako rekosmo i ono suprotno: prođe dan da se nije dogodilo baš ništa loše, ali nedostatak nečeg dobroga ipak na kraju ostavlja osjećaj praznine i razočarenja.

Kriza sitnica

Bez puno pretjerivanja može se reći da je današnji svijet zaražen svojevrsnim oblikom megalomanije. Potonju riječ treba shvatiti vrlo ozbiljno, jer megalomanija po sebi predstavlja patološko stanje. Drugačije se zove i ludilo veličine. Uobičajeno, megalomanija se očituje kroz precjenjivanje sebe, bilo u osobnom, političkom, sportskom, vjerskom ili nekom drugom smislu. Premda ni ovoga na žalost ne fali, današnja civilizacijska dijagnoza je u osnovi ipak nešto drugačija. Kako smo o tomu nekad već ranije pisali, po Nikolaju Berdjajevutehnicističku civilizaciju današnjice karakterizira prvenstveno precjenjivanje sredstava za život. Ona tako postaju važnija i od samog života, a to po Berdjajevu ujedno predstavlja i sjeme njezina uništenja. Čovjek stalno nastoji posjedovati više, sve to da bi bolje živio, a na kraju zbog toga više i ne stiže živjeti.

Iz ove opterećenosti se rodila i svojevrsna manija produktivnosti. Čovjeka stalno počinje proganjati osjećaj kako nije dovoljno stigao učiniti. Ovo se s poslovnog zatim prelijeva i na kulturni, privatni, vjerski i svaki drugi plan: „Nisam danas dovoljno uradio, nisam danas dovoljno sredila kuću, nisam danas dovoljno čitao“ (…) „zabavljao se“, „odmarao“, „spavao“, pa čak i ono „molio se“! A što planovi postaju veći, to čovjek i njegov život realno postaju sve manji.

Sitnice koje život znače počinju nestajati iz naših života, progonjene od spomenutih velikih planova i zahtjeva. Kao da većina više ne vjeruje u njih, premda ih istovremeno svi očekuju od strane drugih.

Evangelizacija smijehom

Majka Tereza  je – zanimljivo – iz svoje istinske svetosti iznosila neke sasvim jednostavne i prizemljene savjete za čovjeka. Nema tu traga nekoj velikoj teologiji, a još manje naznaka nekom razotkrivanju velikih nebeskih tajni i dešifriranja eona. Nasuprot tomu, ona kaže: „Ako želite promijeniti svijet, idite kući i volite svoju obitelj“! A za sve ljude, i oženjene i ne oženjene: „Svaki dan nasmijte jednog čovjeka“! I na kraju ostaje pitanje: „Vjerujete li u ovo“!? Zar jedna sretna obitelj i pokoja dobra šala mogu nešto značajno promijeniti? Ostaje da se vidi, ali jedno je skoro pa sigurno: Tko ne vjeruje u snagu sretne obitelji i moć iskrenog smijeha, taj vjerojatno i neće nikad živjeti u jednoj sretnoj obitelji, niti će imati nekog razloga za smijeh.

Zato, ako već ne prakticirate, već sutra nekomu pokušajte uljepšati dan. Ako prakticirate, ne dopustite da Vam dodije to i dalje činiti!

U Sarajevu, 13. 12. 2016.

M. B.

Leave a Reply