NAJGORA GODINA ZA „BITI ŽIV” U POVIJESTI – I PONEKA POUKA KOJA IZ TOGA PROIZLAZI

Prema harvardskom povjesničaru i stručnjaku za Srednji vijek Michaelu McCormicku, nesumnjivo najgora godina za „biti živ” u povijesti nije bila ni famozna 1349., kad je Crna Smrt zbrisala gotovo pola Europe, pa niti 1918., kad je Španjolska groznica pobila 50 do 100 milijuna ljudi diljem svijeta, i to dok su ovi još bili zbrajali žrtve od Prvog svjetskog rata. Dakle, pobjednik neslavnog takmičenja bi prema navedenom povjesničaru bila 536. posl. Kr. Tada se kroz period od 18 mjeseci nad cijelom Europom, Bliskim Istokom i dijelovima Azije bila spustila čudna i gusta magla koja se nije dizala ni danju ni noću. Usjevi su masovno propadali, nebrojeni ljudi crkavali od gladi, a vlastela malodušno negodovala zbog nesnosno kiselog vina. Tek će u novija vremena znanstvena istraživanja pokazati kako se tu radilo o posljedicama iznimno snažne vulkanske erupcije na Islandu, čiji će pepeo, eto, posve prekriti polovicu svijeta. Međutim, nevoljama tu još ni izbliza nije bio kraj. U narednim godinama je prvo izbila pandemija kuge, a zatim će islandski vulkani u kratkom periodu još dva puta rigati svoju vatru.

Zanimljivo je da ovakvi povijesni nalazi ljudima kasnijih vremena nikad nisu puno značili. Oni su mnogo radije, a tako je i dan danas, svoje vlastito vrijeme smatrali uvjerljivo najgorim vremenom, pa samim tim na neki način i onim posljednjim vremenom.

No morali bismo se pitati na temelju čega ljudi dolaze do takvih zaključaka premda povijesni podaci nedvojbeno pokazuju da nam je danas doslovce super s obzirom na to kako bi sve moglo biti? Dakle, koja je to referentna točka na temelju koje ljudi učestalo zaključuju da je situacija grozna, premda ista realno može biti kudikamo gora? Jedno je izvjesno: Za zlo ne možemo znati ako ne znamo za dobro, jer zlo u svojoj metafizičkoj srži i nije ništa drugo nego nedostatak dobra. Uzet ćemo za primjer da životinje u prirodi nikada ne pate od depresije, odnosno, znakove iste pokatkad tek počinju pokazivati u društvu ljudi. Same od sebe one ne znaju za bolje, pa tako onda ne znaju ni za ono gore. Dakle, vidimo, čovjek je biće koje usprkos svim svojim kontradikcijama trajno nosi to nekakvo gigantsko imaginarno dobro pred svojim očima. On nesvjesno zna da stvari mogu i trebaju biti puno, puno bolje, i ne miri se sa onim gorim od toga, premda to gore, vidimo, počesto i nije toliko po sebi stvarno loše, koliko bi teoretski, a i praktično, moglo biti.

Stoga se za kraj pitamo što je po svojoj naravi to neslućeno dobro koje nam vječito skriveno tinja pred očima? Vjernik će svakako reći da je to sam Bog, a humanist da je to nekakav zgusnuti apstraktni ideal koji nastaje zbrajanjem svih pojedinačnih raštrkanih pozitivnih datosti ljudskog života. Platon bi opet, još davno prije rekao da se ovdje radi o datosti iz svijeta ideja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Mi kao vrsta uvijek znamo za ono bolje, i upravo na temelju toga i zaključujemo često da su stvari u svakodnevnici iznimno loše. No izgledno bi nam bilo pametnije da to vječito, pred očima, tinjajuće dobro znamo iskoristiti na pozitivniji način. Valjda bi nam ono trebalo biti pozitivnim pokretačem i stalnim izvorom nade, a ne ovako počesto, kao i sad – konopcem za vratom.

U Sarajevu, 5. V. 2020.

M. B.

Izvor:

– Ann GIBBONS, „Why 536 was ‘the worst year to be alive’” (15. 11. 2020.), AAAS, Http: https://www.sciencemag.org/news/2018/11/why-536-was-worst-year-be-alive (Stanje: 5. V. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dogstock

Leave a Reply