Utorak, lipanj 15, 2021

Ne mora uvijek biti za nas tragično kada osjetimo da više ne pripadamo nečijem životu. Možda se svijet ipak nije srušio onda kada smo prestali biti dio užeg kruga ili je između nas nestalo bliskosti. I onda kada se isključenje dogodilo iznenada i neplanirano, treba sve ponovo promisliti. Možda smo se s vremenom udaljili. Onako prirodno kao što se događa da se godine udaljuju jedna od druge bez glasnih lomova i pucanja. Kao što se i mi udaljavamo ostavljajući naše djetinjstvo iza sebe dok lagano ulazimo u zenit života. Ponekad se treba pomiriti s tim da se krug proširuje i da više nismo središte nečijeg interesa. I sami od vremena do vremena širimo svoje horizonte i otkrivamo nove stvari. Netko tko je bio u središtu našeg života prirodno se i neprimjetno udaljio. Više ga nema u našem vidokrugu. Pomiriti se s tim nije pitanje krivnje. Nije onaj nemir koji nam ne da ići naprijed jer nikako ne uspijevamo precizno odgonetnuti gdje je sve počelo i kako. U kom je trenutku udaljenost počela rasti? Nemoguće je odrediti sat i datum. Pomiriti se s tim nije ni onaj pesimistični odnos prema drugima kada, jer mislimo da se rađamo i umiremo sami, trebamo druge držati na udaljenosti od sebe i ne dopuštati im da nam postanu blizu i bliski. Pomiriti se je mirno prihvaćanje da neke udaljenosti dolaze prirodno, kao što i neke bliskosti dođu same od sebe. Ne smijemo zanemariti da naša međusobna udaljenost ponekad nema krivca ni u nama ni u drugom. Nitko od nas ne može cijeli život održavati savršeni krug odnosa u kojem se nitko ne udaljuje niti približava, nego svi kao okamenjeni stojimo uvijek na istoj udaljenosti jedni od drugih. Živimo smo, krećemo se, komuniciramo i nemoguće je i nezahvalno unaprijed trajno odlučiti i odrediti kakav će biti naš odnos i kolika će biti točna mjera naše blizine ili udaljenosti. Nemoguće je hermetički zatvoriti krug svog života i ne dopustiti nikomu da iziđe. Ili zabraniti nekomu da uđe. Krug je suviše porozan i propustljiv da bi nas štitio od blizine koju ne želimo ili sačuvao od udaljenosti koju odgađamo i koje se plašimo. Naša sloboda je suviše nepredvidiva da bi je život poput našega mogao zatvoriti u krug iz kojeg nema izlaska. U cijelom tom raznolikom i ponekad kaotičnom kretanju života uvijek ima vremena da se naučimo pomiriti se i prihvatiti. Pomirenje koje nas uči da nekoga držati i zadržati može biti jednako loše i za nju/za njega i za nas i što više zadržavamo i trudimo se spriječiti udaljenost koja se polako primiče samo otežava ionako već nesnosan odnos ili komunikaciju. Pomiriti se ne znači priznati poraz jer nije riječ o nadmetanju u kojem moramo pod svaku cijenu pobijediti. Pomiriti se je više kao slobodno pustiti da udaljenost učini svoje i od vremena do vremena sjetiti se, ali se nikad ne vratiti natrag jer razlog i motiv više ne postoje. Pomiriti se je više kao biti sretan i zadovoljan jer je udaljenost i onom drugom omogućila da stane na svoje noge, da prodiše, da se pronađe. Pomiriti se je više kao biti zahvalan što smo na vrijeme otkrili i zaključili da udaljenost može biti spas za oboje, kao da smo pronašli vrata koja vode u neki novi život i drugačiji svijet i sada sporazumno zajednički hvatamo za kvaku kako bismo ih otvorili. Svjesni smo da su iza njih dva različita i odvojena puta koji svaki vodi na svoju stranu i međusobno nas udaljavaju, ali nisu od onih putova koji vode u sukob, svađu i mržnju. Pomiriti se je poput priznanja krivice za koju se očekuje pravedna kazna s kojom se slažemo jer su proporcionalne jedna drugoj. Niti ćemo biti manje krivi, a više kažnjeni niti više krivi, a manje kažnjeni. Sve je savršeno na svom mjestu i sad možemo u miru nastaviti dalje. Nema više nemira, nema više preispitivanja, nema više neugodnih iščekivanja, iznevjerenih očekivanja, jalovih prijetnji i ultimatuma. Nema više preklinjanja, proklinjanja, međusobnog vrijeđanja, povrjeđivanja i omalovažavanja. Između nas više nema ogorčenosti i zlovolje. Nema sumnjičenja, podmetanja, laganja i varanja. Pomirenje je potpuno otkrivanje i razotkrivanje svega o čemu se šutjelo, što se podnosilo, što se trpjelo i prešućivalo. Ne mirimo se međusobno dok se prije potpuno ne pomirimo sa sobom. Istinsko pomirenje sa sobom je jedini stvarni, pravi i realni račun našeg odnosa s drugim sa svim onim što smo u taj odnos uložili, što smo tom odnosu pružili i posvetili. Tek pomireni sa sobom možemo istinski objektivno utvrditi i sebi dokazati što smo stvarno dobili, a što izgubili. Ako poslije pomirenja sa sobom i postoji nešto poput žaljenja, samosažaljenja i ljutne, ne trebamo se bojati da će to nad nama prevagnuti i upravljati našim životom. Istinsko pomirenje sa sobom suviše je snažno i moćno da bi ga nešto moglo stvarno uništiti koliko god nas to progonilo i mučilo. Pomiriti se sa sobom i prihvatiti sve što se dogodilo i što je prošlo rađa se i raste i traje. Na to pomirenje treba paziti, o njemu voditi brigu, biti nježan i obziran prema njemu jer je poslije svega za nas jedino ono preostalo kao novi put prema novom horizontu i drugačijem životu.

U Sarajevu 30. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dejan Krsmanovic

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment