Četvrtak, svibanj 13, 2021

Uspoređivanje s drugima je dugotrajan proces obolijevanja ili razbolijevanja. Uspoređivanje se događa u dva smjera koji su najčešće putevi bez mogućnosti povratka. Uspoređivanje sa slabijim od sebe, nekim tko je manje lijep, manje uspješan, manje zadovoljan, manje sretan je način obolijevanja od oholosti, bešćutnosti i prijezira prema slabijem bez obzira u čemu je on slabiji od nas. Kada čovjek troši život na uspoređivanje sa slabijima od sebe, s vremenom i neprimijećeno dođe u razumijevanje samog sebe i vlastitog života kao jedinog života koji je važan, velik i vrijedan. Drugi se mogu tolerirati, ali oni nikada neće doseći visine do kojih je dospio onaj koji se uvijek uspoređivao sa slabijima. Ili barem on misli da ga nitko neće dostići. Uspoređivanje s jačim i boljim od sebe u čemu god da je čovjek jači i bolji je način kako čovjek obolijeva od gorčine, bijesa, mržnje i na kraju želje za osvetom. Kada čovjek troši život na uspoređivanje s jačima, boljima, ljepšima, uspješnijima od njega, s godinama se razvije u njemu gorčina i bezvoljnost, gubitak želje i strasti da nešto učini i promijeni. Iz te bezvoljnosti da pokuša nešto promijeniti rađa se i želja za osvetom prema onima koji su u nečemu jači i bolji. Tako uspoređivanje kao dugotrajno obolijevanje rađa različite vrste oboljelih, rađa oholice, umišljene, ogorčene, nezadovoljne, osvetoljubive, bezvoljne, nezainteresirane, nesigurne. Iako možda uspoređivanje tu i tamo donese i poneki dobar ishod za čovjeka, ono često ili češće kao ishod ima pregrš nutarnjih osjećaja i stavova koji su za ionako ranjivog i krhkog čovjeka loši i opasni. Uspoređivanje je bešćutno, grubo, sirovo, bezdušno, bezosjećajno i bezobzirno. Jednom uvučen u uspoređivanje, čovjek s vremenom gubi samog sebe i svoju vlastitu stvarnost, prestaje biti čovjekom i postaje tek kopija za usporedbu.

Uspoređivanje je poput izložbe slika u nekoj galeriji gdje su sve slike naoko ugodne za promatranje, promišljanje i pogled. Ali unutar tih slika vodi se bespoštedna borba sa samim sobom u vlastitoj napetosti, nezadovoljstvu, gorčini i oholosti i pogled se uvijek kreće prema drugim slikama. Jesu li ljepše, mlađe, uspješnije, ispunjenije od mene? Zid na kojem visimo je uspoređivanje u kojem danas živimo i koje nas do iznemoglosti tjera na uspoređivanje i ne dopušta nam da siđemo kako bismo se prestali uspoređivati i kako bi se drugi prestali uspoređivati s nama. Klatimo se i visimo nemoćni na zidu uspoređivanja koji nas bešćutno tjera da gledamo samo druge slike i koji nam ne da da pogledamo sebe. Opstajemo samo zato jer promatramo druge slike iako ih se bojimo, iako ih ne volimo, iako ih mrzimo, iako osjećamo gorčinu prema njima. Sve što jesmo izloženo je u galeriji koja se zove svijet pogledima drugih slika, ali i pogledima slučajnih promatrača koji znatiželjni požele zaviriti u galeriju da bi promotrili koju sliku. Cijelo naše biće bačeno je drugima da ga kidaju, trgaju i tako uspoređuju i onda zaključuju kako nismo ovo ili ono, kako trebamo biti ovo ili ono, kako nam nedostaje ovo ili ono.

Biti izložen u galeriji koja se zove svijet, na zidu koji se zove uspoređivanje je poput slike o kojoj svi mogu donositi sud kao da su stručnjaci za umjetnost, odnosno ljudskost, dok je čovjek bespomoćan učiniti bilo što jer visi na zidu s kojega mu ne daju sići da se povuče negdje u neki slobodan, prazan ako treba i prašnjav kutak galerije gdje nema drugih slika i gdje posjetitelji ne pružaju svoje znatiželjne poglede da vide o kakvoj je slici riječ. Bjesomučno uspoređivati sebe s drugim ili dopustiti da nas stalno s nekim uspoređuju je kao da netko rekne kako u galeriji svijeta na zidu uspoređivanja vise slike koje su uglavnom loše kopije ili loši reprinti i da ulazak u galeriju znači gubitak i vremena i novca jer unutra nema ništa originalno, vrijedno i unikatno.

Uspoređivanje je obolijevanje ili neka vrsta stanja u kojemu čovjek nije samo obolio od oholosti ili gorčine i prema sebi i prema drugim ljudima jer mu život ima smisla samo ako se može usporediti s nekim od njih. Uspoređivanje je i žalostan trenutak zaborava čovjeka i gubitak samosvijesti o njegovoj neponovljivosti i originalnosti, žalostan trenutak brisanja iz vlastite svijesti osjećaja da je on kao čovjek unikat čak i onda kada prema ljudskim mjerilima uspoređivanja postane predmet prijezira, šprdnje, vrijeđanja i omalovažavanja. Uspoređivanje s drugima u čovjeku je ugasilo ili gasi mogućnost da sam sebe razumije i prihvati kao neprocjenjivu vrijednost. Dugotrajno obolijevanje od uspoređivanja s drugima čini da u glavi čuje glasove drugih koji samo uspoređuju… zašto nisi kao on ili ona, zašto nisam kao on ili ona, zašto sam lošiji, zašto sam neuspješan u odnosu na njega ili nju, zašto nisam poput nje, drago mi je da nisam tako glup kao on, super je što sam mlađa i ljepša od nje, fantastično je što imam više od njih… i tako unedogled. Slušajući u glavi glasove drugih, njihova stalna i neprekinuta uspoređivanja, čovjek s vremenom prestane slušati samog sebe, ali još važnije, prestane slušati glas koji negdje u njegovoj nutrini govori, doduše ne više tako glasno i zvonko kao nekad.

Ali kad bi čovjek mogao barem jedan dan odustati od uspoređivanja i osvrnuti se na sebe, možda bi mogao čuti ako ne glas, onda barem šapat božanskog Tvorca koji govori kako ga je Tvorac u svekolikoj povijesti svijeta iz ljubavi poželio donijeti na ovaj svijet i da se u cjelokupnoj povijesti svijeta, makar trajala milijardama godina, više nikada neće pojaviti na ovom svijetu čovjek kao što je on ili ona. Kada bi barem na trenutak mogao zastati i suzdržati se od stalnog uspoređivanja s drugima, čovjek bi možda mogao čuti glas koji mu govori da je on autentično umjetničko djelo napravljeno rukama i ljubavlju božanskog umjetnika, da je on umjetničko djelo i unikat. Možda bi čuo i da su njegovi bolesni prsti, njegova bolesna ruka, njegove bolesne noge, njegovo bolesno oko, njegova demencija također dio ljubavi, iako čovjek nikada tako nešto neće moći prihvatiti i u to vjerovati niti razumjeti. Nije isto ako su u galeriji sve slike samo blijede kopije i loši reprinti i kada su sve slike jedinstvene, originalne i unikatne.

Nažalost, mi sami sebe ponižavamo, kao i jedni druge, nazivajući se međusobno i lošim kopijama i reprintima, zaboravljajući da je vlasnik galerije, ujedno i božanski umjetnik, galeriju zamislio kao mjesto gdje se mogu pogledati originalna i unikatna djela njegovih umjetničkih ruku. Božanski umjetnik nije stavio zid u galeriju gdje će se ljudi, viseći na zidu, međusobno uspoređivati vrijeđajući i ponižavajući jedni druge kao loše kopije i loši reprinti, vičući jedni na druge tko je bolja kopija i tko je bolji reprint i kako danas nema originala. Božanski umjetnik galeriju je zamislio kao mjesto gdje se unikati i originali susreću kao jedinstvena umjetnička djela diveći se unikatnosti vlastitog postojanja, originalnosti oka, ruke, prsta, kose, osmijeha. Zamislio je svijet kao galeriju gdje se kroz susret s drugim unikatom može vidjeti, barem u tragovima, umjetnički izričaj božanskog umjetnika, pažnja njegovih ruku dok je radio na originalnom djelu.

Božanski umjetnik nikada nije pomislio stvarati kopije i reprinte i naravno da se čudi kako se dogodilo da unikati i originali koje je stvorio u jednom trenutku odluče kako su svi oni zapravo samo loše kopije i još lošiji reprinti. Čak kad bi tako i bilo, zašto se nitko nije zapitao: ”A gdje je original od kojega smo nastali”, ili možda važnije, ”kako se dogodilo da smo izgubili svijest o našoj unikatnosti i originalnosti”? Uspoređivanje je zato i opasno. Ono nas vodi u zaborav. Jer se stalno uspoređuje, čovjek zaboravlja da je original i unikat. Jedan, jedini, jedinstven i neponovljiv napravljen božanskim rukama božanskog umjetnika i onda kada kod oholih i umišljenih ne izaziva ništa drugo osim prijezira, omalovažavanja, vrijeđanja i odbacivanja jer nema savršenu kilažu, savršenu boju očiju, savršenu figuru, savršene ruke, savršeno lice. Čak i onda kada je najnesavršeniji prema uspoređivanju, prema božanskom umjetniku, on je i dalje original i unikat.

I kad je čovjek najnesavršeniji prema ljudskim mjerilima, prema ideji božanskog umjetnika je najsavršeniji. Izloženi smo u galeriji koja je zamišljena kao galerija originalnih djela i bilo bi dobro ponekad skinuti se sa zida uspoređivanja i prohodati galerijom i malo razgledati izložena djela imajući na umu da na ulazu u galeriju stoji upozorenje božanskog umjetnika da trebamo biti pažljivi i oprezni jer se unutra nalaze isključivo i samo unikatna djela čija je vrijednost neprocjenjiva i na kojima je božanski umjetnik dugo, strpljivo i s puno ljubavi radio. I onda kada mislimo da se u galeriji nalaze samo loše kopije i loši reprinti treba se barem pokušati otrgnuti uspoređivanju i izvući iz zaborava misao kako se u galeriji isključivo nalaze samo originalna djela i kako galerija ne sadrži nijednu kopiju i nijedan reprint.

U Sarajevu, 3. 1. 2019.

O. J.

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment