”Na mladima svijet ostaje” – rečenica koju smo nebrojeno puta čuli, pročitali, a možda čak i izgovorili. Većinom je čujemo od onih koji imaju još nekakvu nadu da će mlada snaga donijeti neke promjene na bolje, da se u onim mladima skriva nešto posebno što će jednoga dana iskorijeniti sve nagomilane negativnosti, pogreške, laži… S jedne strane, ta rečenica budi u mladima vjeru, podiže ih iz sivila svakodnevnice, ali s druge strane, stavlja na njih preveliku odgovornost praćenu strahom da neće ispuniti ono što se od njih očekuje, da će sve biti isto ili pak malo gore. Ta rečenica je bez sumnje istinita – svaki život ima svoj početak i kraj. Prema tome, dok jedan dolazi do svoga kraja, onaj drugi tek počinje. No, ta rečenica se ne izgovara samo zato što je istinita – ta rečenica u sebi skriva nadu u bolje sutra, nadu da su starije generacije ispunile svoj zadatak odgojivši zrele mlade ljude koji će uskoro pokazati ono što su godinama učili, slušali, gledali… Ali što ako su ipak ovi stariji napravili propust? Što ako ipak nisu ispunili svoj zadatak? Tko zna, možda je Borges bio u pravu sa onim da je cijela povijest samo historija nekoliko ponavljajućih metafora, a i Hegel bi potvrdio istakavši kako je stalno ponavljanje povijesti samo dokaz da iz nje nitko nikad ništa nije naučio.
Često imam priliku čuti riječi zabrinutosti i žaljenja za mlade generacije jer ih, navodno, čeka vrlo težak život, pun raznih manipulacija, ovisnosti, zlobe – sve to u znatno većoj mjeri nego je bilo nekad prije. S tim se svi manje-više možemo složiti. Sa svih strana nas bombardiraju negativnim vijestima: bolesti je sve više, egzistencijalni strah uzima sve više maha, a da ne govorimo o različitim nesrećama, ubojstvima itd. Još ako tome pridodamo situaciju na političkoj sceni gdje manipulacijama, lažima, obmanama i nepoštenju nema kraja, čini nam se kako se u skoroj budućnosti ništa dobro ne može dogoditi. U takvom svijetu reći da na mladima svijet ostaje i nije baš neki poticaj i izraz nade, više bih rekla da je to prijetnja i izraz straha. Victor Hugo bi s bolnim uzdahom primijetio: ”Budućnost, ta praznoruka sablast, koja obećava, a ništa nema”.
No, vratit ćemo se malo ovim starijim generacijama. Kako već rekosmo, istina je da mlade čeka vrlo težak zadatak i da se s punim pravom može osjećati zabrinutost za njih. Ipak, mišljenja sam da više trebamo biti zabrinuti za naše mame i tate, djedove i bake i one koji su na bilo koji način imali priliku sudjelovati u odgoju mladih. Oni su ti koji su se trebali pobrinuti da ovaj svijet ne bude tako okrutan. Oni su trebali pripremiti svijet kako bi ga jednoga dana bez prevelike zabrinutosti mogli prepustiti svojim potomcima. Budući da to nisu u potpunosti napravili, danas se s brigom pitaju: Što će biti s ovim mladima? Hoće li uspjeti nadići silne prepreke i nevolje koje im život nosi? Ne smijemo zaboraviti da ovakva pitanja uglavnom postavljaju oni koji i nemaju moć bilo što promijeniti, barem ne na svjetskoj razini. To su većinom mali, obični ljudi koji imaju obitelj i neki prosječno plaćen posao. Upravo zato, njihov zadatak i nije činiti velike promjene, činiti neka velika djela. Njihov zadatak se proteže na obiteljsku i profesionalnu razinu. Na tim područjima mogu djelovati, ostvarivati sebe, ispuniti svoje poslanje. Vjerujem da je većina njih sigurna kako daju najbolje od sebe, ali ponekad to najbolje nije dovoljno. Ne u smislu da mogu još bolje, nego da su možda svoje snage utrošili na krivi način. Pripremiti mlade za ulazak u svijet odraslih, odgojiti ih da budu zrele, neovisne osobe ne znači omogućiti im lagodan život. Često roditelji osjećaju potrebu da svoga sina ili kćer u potpunosti zbrinu: da im nađu posao, kupe automobil, naprave kuću itd. To zapravo nije dužnost roditelja. Roditeljska dužnost je prvenstveno odgoj, a prema jednoj od definicija: ”Odgoj je najvažniji dio procesa socijalizacije pojedinca, u kojem on nastoji dovesti do stanja spoznaje i svjesnoga prihvaćanja vrijednosti nužnih za život u (društvenoj) zajednici”.[1] Dakle, odgoj znači pomoći odgajaniku da sam dođe do spoznaje što je vrijedno, da to prihvati i integrira u svoj život i tako se postupno uključi u društvo. Pomoći zasigurno ne znači omogućiti i umjesto nekoga odlučivati i raditi. A smatram da je upravo to jedna od zabluda u koju roditelji i općenito odgojitelji često upadaju. I onda kad uvide da njihova djeca, tj. općenito mladi, nisu spremni preuzeti odgovornost za sebe, a kamoli za ono oko sebe, javlja se zabrinutost i žaljenje.
Na kraju, svatko za sebe treba odgovoriti je li učinio sve što je mogao da bezbrižno svijet prepusti mladima. Zapravo, je li to učinio na ispravan način? Na mladima svijet zasigurno ostaje, a skriva li ta činjenica nadu i radost ili pak zabrinutost i žaljenje, ovisi o onima čija je dužnost pripremiti svijet za mlade generacije.
U Mostaru, 7. 1. 2019.
K. L.
[1] https://www.hrleksikon.info/definicija/odgoj.html (Stanje: 7. 1. 2019.).
