Nedjelja, ožujak 7, 2021

„Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. (Eugen Fink)

Koliko god smo nekomu bliski, njegova smrt je njegova. Nije naša. Može nas pogoditi. Poremetiti tijek života. Nema straha od smrti kada drugi umire. Ima stanja šoka. Neprihvaćanja. Nerazumijevanja. Odbijanja. Ali nema iskonskog straha od smrti. Iskonski strah je moguć pred vlastitim iskustvom. Neugodnu istinu čovjek otkriva pred svojom smrću. Istinu kako nitko, ali baš nitko ne može zauzeti njegovo mjesto. U susretu s njom čovjek otkriva da je sam. Olakotno je što su toliki ljudi uz njega. Tješe. Brinu. Ohrabruju. Trebamo biti zahvalni i prihvatiti njihovu empatiju. Ono što ne želimo prihvatiti je užasna privilegija koju prirodno ne želimo i odbijamo. Privilegij spoznaje da stojim pred svojom smrću. U takvom graničnom trenutku života čovjek smrt počinje gledati kao osobu. S njom razgovara. Prijeti joj. Iskren je pred njom. Žali joj se na težak život, na loše ljude, na pretrpljeno zlo. Ne kriju svoj strah. Svoje gnušanje i odbojnost prema njoj. Nama koji, nažalost, u nekom trenutku moramo biti svjedoci takvih razgovora između osobe i njezine smrti dotični se čini kao da je skrenuo pameću. Kako može pokušati biti prisan prema nečemu tako ogavnom kao što je smrt? Ali zar i poneki pjesnik nije pjevao svoje stihove smrti kao da je ona voljena žena kojoj se obraća s puno žara i strasti? Zbog njezine neshvatljivosti čovjek se prema smrti ponaša kao prema osobi. Kao da bi obraćajući joj se biranim, probranim i ljupkim riječima ona progovorila njemu i rekla mu tko je ona, zašto postoji i zašto među svim živim bićima samo čovjek ima o njoj svijest? Zašto je čovjek ono biće koje misli da može komunicirati sa smrću? U kojem ju trenutku odnosa prema njoj čovjek prestaje tretirati kao stranca i prilazi joj kao poznanici? Nama živima i zdravima je to neshvatljivo, morbidno i bolesno. Mijenja li se odnos onda kada se čovjek s njom pomiri jer je neizbježna? Ili onda kada se ona čini kao izlaz? Ima nešto nedokučivo u čovjekovom odnosu prema smrti. Nešto što oživi u trenutku kada se prema njoj odnosi prijateljski. Luda nada i još luđa vjera da je smrt osoba koja zastupa nekoga tko se nalazi iza ili poslije nje. Netko tko je skriven. Tko ne može biti dostupan drugačije nego kroz smrt. Nada koja čovjekov razgovor sa smrću pretvara u neku vrstu igre zagonetki. Na čovjekovo tko si, smrt odgovara: Oh, ne brini za mene, ja sam samo tu da budem prijelaz ili ako ti je draže most; odvratna sam i ogavna da budeš zahvalan što nisam vječna… Možda naš odnos prema smrti na kraju proizlazi iz onoga što je o njoj zapisao filozof Eugen Fink: „Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. Čovjek na kraju svega jedini može razgovarati s ponorom i prazninom. Možda i čuti glas: ne brini o meni, ja sam prijelaz, kad prijeđeš, vidjet ćeš i osjetiti što je oduvijek bilo i jeste ono što vi ljudi nazivate istinskim životom, ja sam samo zastor…

U Sarajevu 23. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: wbraga

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O isključivosti

O isključivosti

30. listopada 2019.
O zahtjevu

O zahtjevu

28. srpnja 2019.
O nečemu s one strane života
IZBORI

IZBORI

10. listopada 2018.
O jamstvu

O jamstvu

17. svibnja 2017.
ADAPTACIJA ILI REGRESIJA – KAKO UISTINU BITI MODERAN?
O neoproštenju

O neoproštenju

28. rujna 2020.
O oproštenju II

O oproštenju II

14. rujna 2020.