Što je to uspjeh?

Općenito govoreći, uspjeh se može definirati kao dostizanje određenog cilja ili ostvarivanje nekog povoljnog životnog ishoda. No, što je to cilj? E, to u životu i kroz život očito moramo sami shvatiti i odabrati.

Stara arapska priča govori o moćnom vladaru koji se jednog dana teško razbolje. Liječnici su se smjenjivali nad njim, isprobavali najrazličitije tehnike liječenja i ljekovite pripravke, ali ovom je bilo samo sve gore i gore. Napokon jednog dana, vladara posjeti jedan vrlo cijenjeni liječnik iz daljine. Ovaj konstatira kako su svi dosadašnji liječnici pogriješili, te kako vladara jedino može spasiti odijevanje košulje sretnog čovjeka. Dvorjani, vojnici, savjetnici rastrčaše se zatim po cijelom kraljevstvu, tražeći tog jednog sretnog čovjeka i njegovu spasonosnu košulju. Potragu su počeli – naravno – od viših društvenih slojeva. Posjećivali su šeike, satrape, bogate trgovce, ali nitko od njih po vlastitom kazivanju nije bio nešto posebno sretan. Obično bi se žalostili što nisu bili najbogatiji na svijetu, a ni neprijatelja im u životu nije falilo. Kad je dvorska ekspedicija već bila skoro odustala od potrage, čuše uz put neki veseli zvonki glas kako bezbrižno pjevuši. Oni tamo, kad ono mlado, veselo pastirče uz svoje malo stado. Oni ga zapitaju da li je sretan? Pastirče samouvjereno, ali krotko odgovori kako stvarno misli da je on najsretniji čovjek na svijetu. Obradova se i dvorska svita, te hitro zatražiše košulju od pastirčeta. Naravno, oni će mu za nju bogato platiti. Tad se pastirče ražalosti. Reče da bi im je rado dao da je ima, ali toliko je siromašan da čak ni košulje nema. Ražalosti se tad i svita. Bez postignutog uspjeha vratiše se na dvor, a vladar se morao pomiriti s neminovnom smrću…

Kad o ovome pišem, ne mogu da se ne prisjetim kako sam u životu jednom susreo čovjeka nevjerojatno sličnog pastirčetu iz spomenute priče. Prije petnaestak godina, radio sam jednom prilikom nešto terenski, i trebao sam posjetiti čovjeka čija se kuća nalazila na kraju jednog srednjobosanskog sela. Zapravo, ne na kraju, nego još malo dalje iza samoga kraja. Ustvari, do te kuće se nije moglo doći ni autom, pa čak tako jednostavno ni pješice. Srećom, jedan drugi seljanin se sam bio ponudio da me odveze do tamo svojim moćnim 4X4 traktorom. Uzbudljiva vožnja je išla do kraja seoskog makadamskom druma, a tada smo na moje iznenađenje traktorom ušli u nabujali potok. No, nismo ga prelazili nego je spretni vozač nastavio stotinjak metara uzvodno po uzburkanom potočnom koritu. Zatim je na jednom mjestu skrenuo udesno, uspeo se na jedva primjetnu šumsku stazu i nakon još možda 50-100 metara bili smo na odredištu. Uđoh u malu skromnu kućicu. Dočeka nas rumeni veseli domaćin. Tu uz njega ženica i „čopor“ djece. Uđosmo u priču, imao je tu po vlastitom kazivanju komadić obradive zemlje, koje živinče, a raduckao je ponešto i u obližnjem gradiću za 400KM mjesečno. „Bogu hvala i Bože podrži… ja sam najsretniji čovjek na svijetu“. Oči su mu tako iskrile radošću da nisam imao nikakvog razloga da posumnjam u njegovu veliku sreću, premda mi je cijela njegova egzistencijalna situacija izgledala posve nespojivo s njegovim izvrsnim duševnim stanjem. Moram priznati da sam bio i ostao nemalo zbunjen…

Ostvariti cilj, ali što je to cilj?

Općenito govoreći, uspjeh se može definirati kao dostizanje određenog cilja ili ostvarivanje nekog povoljnog životnog ishoda. No, što je to cilj? E, to u životu i kroz život očito moramo sami shvatiti i odabrati.

Danas je za mnoge pojam uspjeha tijesno povezan s karijerističkim i materijalnim ostvarenjima. Za neke druge, naglasak je prvenstveno na slavi, pa makar se radilo samo i o onih Warholovih „15 minuta“ instant slave.

Za neke druge, mogli smo prije vidjeti, koncept uspjeha je po sebi znatno jednostavniji, te se bazira prvenstveno na uživanju dobrog zdravlja i življenju jednostavnog i bezbrižnog načina života, daleko od stresnih situacija karijerizma i bilo kakvog ovozemaljskog koncepta slave. I tu ujedno dolazimo moguće i do centralnog problema cjelokupne fame oko uspjeha. Ljudi zacrtavaju visoke ciljeve, upravo kako bi bili sretni. „Mnogo je lijepo, jako mnogo je jako lijepo“ – rek’o bi prije spomenuti Andy Warhol. Međutim, realnost života je u mnogočemu sasvim drugačija, jer sreća ne trpi velike komplikacije i stres. Ona je prijatelj jednostavnosti i mira. Zašto se onda događa da ljudi počesto imaju krivu orijentaciju o „lokaciji“ sreće u svome životu? Razlog vjerojatno leži u našem apstraktnom načinu razmišljanja. Gledajući u nečiji tuđi uspjeh, mi se lako fokusiramo na slatke plodove toga uspjeha, ali pri tome lako smetnemo sa uma strmi put koji do tamo vodi. Neki autori se pri tome služe slikom sante leda. Vidimo samo onu jednu desetinu iste koja strši iznad vode, zaboravljajući onih mračnih 9/10 ispod površine.

Pronaći cilj, ali svoj vlastiti cilj

Francuski kultur-antropolog – René Girard je u međuljudskom mimezisu (oponašanju) vidio svojevrsni korijenski problem ljudske kulture i civilizacije. Za razliku od Freuda koji je nekako cjelokupnu ljudsku požudu vezao uz seksualnost, kao za svoj zadnji utvrđeni objekt, Girard je na tragu Fjodora Dostojevskog bio mišljenja kako ljudska požuda nema svoj zadnji utvrđeni objekt, nego da ljudi jednostavno žele ono što vide da drugi ljudi žele. A kad dvoje ili više njih isto žele, tu se neminovno rađa rivalstvo. S rivalstvom zatim dolazi do gomilanja nasilnih fantazija koje će se već nekako isprazniti ne na inicijatora rivalstva, nego na nekog slučajnog usputnog žrtvenog jarca – i eto, reklo bi se cjelokupne osnove Girardove mimetičke teorije.

O ovome smo već ranije više puta govorili, o specifičnom području gdje se isprepliću i presijecaju brojne znamenite teorije i razmišljanja: spomenuta Girardova mimetička teorijaFranklova logoterapijaHeideggerov koncept navlastitog i nenavlastitog postojanja, duhovnost sv. Ignacija LojolskogJungov koncept individuacijei još ponešto. Svi spomenuti likovi, bez obzira na brojne međusobne razlike bili su duboko suglasni u jednom: Svaki čovjek je posve jedinstven i ima neku svoju specifičnu zadaću u životu… Ne tuđu, nego baš svoju i samo svoju, a to u startu i nije posve jasno samo po sebi, nego do toga obično tek treba kroz život doći. Najveću prepreku u otkrivanju svojih specifičnih ciljeva i zadaća predstavlja upravo to što smo skloni biti zaslijepljeni i opčinjeni nečijim tuđim ciljem i zadaćom.

Pronaći svoju ljubav

Svi već znamo, kad nekoga ne volimo posebno, pa makar ga pri tome i ne mrzili, neće nam biti drago ako ta osoba bude nešto tražila od nas, osobito ako je u pitanju neka veća i zahtjevnija usluga. S druge strane, za one koje volimo znamo da nam manje-više ništa nije teško.

Tako nekako i ide i sa onim vlastitim specifičnim ciljem u životu. To je nešto za što smo stvoreni, nešto što je duboko kompatibilno s našim mogućnostima, snagama i sposobnostima. Nešto što je tijesno povezano s našom naravi. Zato će na putu do tog cilja biti poprilično trivijalno govoriti o potrebnim naporima i neminovnim povremenim neuspjesima. Bez ljubavi jednostavno ne ide. Za marljiv i pošten rad očekujemo da nas pošteno i plate. No, žrtvovat se u životu možemo samo za ono što istinski volimo!

 

U Sarajevu, 18. 6. 2017.

M. B.

Leave a Reply