Naučena bespomoćnost ili psihologija odustajanja

Začetnik tzv. pozitivne psihologije ‒ američki psiholog Martin Seligman – definira naučenu bespomoćnost (learned helplessness) kao naučenu reakciju odustajanja i pasivnosti u dugotrajnim neugodnim situacijama koje ne možemo promijeniti, niti na njih utjecati. Zapravo, ovdje se u osnovi radi o jednoj prirođenoj biološkoj – po sebi korisnoj – reakciji, koja se zatim kroz život može dodatno naučiti i „uvježbati“, sve do jedne opasne i beskorisne razine. Na primjer, u svojoj korisnoj fazi ova reakcija nam nalaže da odustanemo od neke poduzete aktivnosti ukoliko u međuvremenu shvatimo da je preteška ili preopasna za nas. Narod bi rekao: „Ne može se glavom kroz zid.“ Međutim, problem nastaje kad uslijed višekratnih neuspjeha pasivnost i odustajanje kod nekoga prerastu u uobičajeno, „normalno“ ponašanje. U tom smislu, već se od neke školske djece može čuti: „Nisam ja za škole“, „glup sam za matematiku“ ili „smotan sam za fiskulturu“.

Na formiranje naučene bespomoćnosti utječu – kako rekosmo – neki osobni neuspjesi, međutim, ovdje postoji i značajan društveni faktor, i to u smislu da su često drugi ti koji nas uvjeravaju u našu vlastitu nesposobnost. Ovo itekako važi, osobito u temperamentnim mentalitetima i društvima, gdje je oštar i prijekoran međuljudski vokabular posve normalan i uobičajen; a takvo društvo je izgledno i ovo naše. Čovjek ovdje već od najranije dobi – kroz ljutitu reakciju roditelja – sluša da je „glup“, „majmun“, „stoka“, „budala“, „konj“, „lud“, „idiot“… da od njega „nikad ništa neće bit“, da je „smotan k’o sajla“, „nesposoban“ itd., dok pri tome kletve i psovke nećemo ni spominjati. Što je problem kod ovakve komunikacije? Naime, svi ovi „epiteti“ se naprosto „lijepe“ za čovjekovu osobnost, htio on to ili ne, i na kraju to postaje neotuđivi dio njegove slike o samom sebi. Ovakav „proces učenja“ se nastavlja dalje i izvan obiteljskog doma, a pri tome je međusobnom „čašćenju“ osobito sklon muški krug prijatelja. Tu zapravo izgledno i dolazi do svojevrsnog negativnog obrata: ružni epiteti postaju pozitivni te po sebi međusobni izraz duboke prijateljske naklonosti.

Stoga je danas za psihologiju sasvim jasno da djecu ne treba samo fizički nekažnjavati, nego da se roditelji itekako trebaju suzdržati i od uporabe spomenutih pogrdnih riječi, jer tako se ništa dobro ne postiže. Ako je već zločesto, djetetu se može lijepo reći što je pogriješilo i zašto to ne valja. Ukoliko se pri tome ponaša nerazumno i ne želi ništa od ovoga čuti, može ga se, a i treba sankcionirati, ali na odgovarajući način: npr. oduzimanjem omiljene igračke, uskraćivanjem slatkiša, TV-a, omiljene igrice i sl. Na ovaj način će dijete itekako naučiti lekciju, a da pri tome njegov osobni integritet ne bude izložen bilo kakvoj opasnosti. Reklo bi se, dijete se ne kažnjava izravno po samom djetetu, nego tuda nekud oko djeteta.

Na kraju postavljamo odlučujuće pitanje za ovu temu: Koja je granica, te kako u životu razlikovati između jednog legitimnog nelegitimnog osjećaja bespomoćnosti? Naime, rekli smo da ponekad u životu od nečega treba odustati, ali kada i zašto? Odgovor je vrlo jasan: Ukoliko smo kroz neko duže vrijeme nešto uporno pokušavali, golem trud uložili, te i od drugih savjet tražili, a svejedno nismo uspjeli, tada je odustajanje potpuno legitiman i razuman izbor. No, ukoliko tendiramo da nešto proglasimo nemogućim ili besperspektivnim u samom startu, a da nismo ni pokušali, pa čak se ni podrobnije raspitali o cijeloj stvari, tada se sigurno može govoriti o naučenoj bespomoćnosti, i samim time o nelegitimnom odustajanju. Lijek je jednostavan: zasukati rukave i barem ozbiljno pokušati!

Kompleks niže vrijednosti i „kompleks niže vrijednosti na steroidima“.

Već smo mogli primijetiti da je tema naučene bespomoćnosti po sebi tijesno povezana s problemom čovjekovih kompleksa. Višekratni osobni neuspjesi, kao i učestali vanjski pritisci s vremenom vode čovjeka prema stanju kronične sumnje u sebe i svoje sposobnosti. Tada obično kažemo kako netko pati od kompleksa niže vrijednosti. Njemu nasuprot, stoji kompleks više vrijednosti. Međutim, i ovaj kompleks često može nositi u korijenu sasvim isti uzrok. Koji će kompleks na kraju prevladati ne ovisi toliko o samom uzroku koliko o čovjekovoj naravi. Melankolične i introvertne osobnosti su sklonije onom prvom, a kolerici i općenito ekstroverti onom drugom. Stoga bi smo proizvoljno mogli reći da kompleks više vrijednosti nije ništa drugo do li kompleks niže vrijednosti „na steroidima“. Ono, kad netko napadno i na silu pokušava uvjeriti i sebe i druge da nešto vrijedi i da je definitivno bolji od drugih, upravo jer duboko u sebi sumnja u samog sebe i svoje sposobnosti.

Društvo bespomoćnih

Kada se čovjek nađe u krajnje bespomoćnoj i bezizlaznoj situaciji, sasvim je normalno da poviče ono univerzalno „Upomoć“! Međutim, normalna i zdrava osoba tijekom života vjerojatno i neće morati puno puta ovako vikati, jer realno gledajući, iz većine poteškoća se možemo i sami izvući, odnosno, one teške pogibli su u životu ipak srećom relativno rijetke.

Međutim, na našim prostorima se izgledno uvuklo dosta one specifične društvene bespomoćnosti. Narod bespomoćno gleda u državu i političare iščekujući neki napredak i rješenje, no i ovi drugi su po sebi jednako tako bespomoćni, gledajući vječito prema novom – tko zna kojem po redu – angažmanu MMF-a. Džabe bahatost, uzalud ego k’o planina, kad oni ne znaju zarađivati nego samo trošiti. Odlika bespomoćnog čovjeka, pa vidimo i cijelog društva je upravo ta, da on ili oni nikada ne mogu samostalno preživjeti, nego im je uvijek potrebna nečija tuđa pomoć.

Zrela i odgovorna osoba nikad ne gleda puno prema drugima nego se uzda u sebe i u svoje sposobnosti i resurse. Ista zakonitost važi i na cjelokupnoj društvenoj razini.

Tko zna, možda je konačno došlo vrijeme da prestanemo biti bespomoćni. Po svim parametrima mi smo izuzetno kršan narod u povlaštenom prirodnom okruženju, gotovo idealnom za život. Treba samo vjerovati i pokušati.

 

U Sarajevu, 3. 6. 2017.

M. B.

One comment

  1. Sjajan tekst. Osobito mi se sviđa razlika između površnog odustajanja i izdržljivosti (resilience)

Leave a Reply