O promjeni života

Ne možemo početi život iz početka jer ga ne možemo presjeći na međusobno odvojene i nepovezane živote. Ostajemo trajno obilježeni i označeni našim vlastitim životom. Volimo se pohvaliti kako počinjemo život iznova, ali nikada nećemo moći početi život iznova. Najdalje dokle dopire naša snaga jest promjena u životu, ali promjena u životu nije novi početak života. I sve što ide uz životne promjene poput olakšanja, slobode, novih planova i bilo čega što zovemo novim i uzbudljivim nisu novi početak niti življenje života iz početka. Kada uđemo u život više nikada nećemo moći biti na početku života. Iskustva života koja kroz vrijeme naberemo u sebi ne dopuštaju da vlastiti život izrežemo na komade koji ne pripadaju nikakvoj smislenoj cjelini. Život prije razvoda i nakon razvoda nije novi život niti život življen iz početka, nego promijenjen život i razvod ostaje dio života i podsjetnik na neuspjeh. Život prije bolesti i nakon bolesti nije novi život življen iz početka, nego promijenjen život i bolest ostaje dio života i prijetnja životu.

Promjene u životu kojima težimo nisu novi život i ne možemo dobiti novi život i novi početak. Sa svakom životnom promjenom mi nemamo na raspolaganju novi život, uvijek nam na raspolaganju ostaje jedan život i naš život. Jedan život i naš život izbrazdan je mnoštvom promjena, ali ga promjene ne mogu učiniti tuđim životom niti ga mi možemo dati drugom da više ne bude naš život. Što se dogodilo u životu, dogodilo se jednom i dogodilo se nama jer bolest se dogodila našem životu kao promjena, a ne nečijem drugom životu. I posljedice se događaju našem životu i događaju se nama, a ne drugom. Promijeniti život nikada neće biti identično želji životu iznova ili životu iz početka. Dobrodošle promjene života u starosti kako bi se bolje osjećali i bili zdraviji su potrebne i poželjne promjene. Ipak ove promjene neće nam dati mogućnost da se vratimo na početak života.

Promjene koje činimo u životu činimo jer vjerujemo da život može imati novi početak i da ga možemo početi iznova. Recimo, ljudi nakon razvoda, smrti, tragedije, stradanja vjeruju da počinju život iz početka ali nepovjerenje, strah, malodušnost i pesimizam ipak čovjeka smještaju u stvarnost gdje spoznaje da je promjena dobra, važna, korisna i velika, ali je promjena daleko od novog početka života. I ono što zovemo novim, uzbudljivim još uvijek je samo promjena, ali nije novi početak života. Bježimo u novu zemlju i novi grad da počnemo život iz početka i brzo otkrivamo da naš život i jedan život ostaju teret na našim ramenima. Teret je možda lakši s novom promjenom. Ostaje ipak istina da osjećamo teret koji nas pritišće unatoč dobrodošlim promjenama. Uvijek postoji mogućnost da izbjegnemo promjene u životu i moguće je pronaći ispriku za promjenu ili protiv nje. Ne postoji isprika i ne možemo tražiti od života da nam se ispriča i zabraniti mu da bude moj život i da bude jedan život. Kao sjenka koje se ne možemo otresti ni života se ne možemo otresti promjenom. U promjenama života mi tražimo mogućnost da život više ne bude moj i da ne bude jedan. Razmišljati tako znači željeti da ja više ne budem ja, nego netko drugi.

Kada mijenjamo život, želimo pobjeći od neminovnog. Želimo pobjeći od spoznaje da je život moj i da je život jedan. Kada želimo pobjeći od životnog neuspjeha, o kakvom god da je neuspjehu riječ, mijenjajući život pokušavamo život tako gledati da ne bude više moj život i da više to ne budem ja. Ljubavni i bračni brodolomi sa ozbiljnim posljedicama za ljude, obitelj i njihovu djecu uvijek traže radikalne promjene po mogućnosti da nakon brodoloma to više ne budem ja i da to više ne bude moj život. Nemoguće je pobjeći. Svugdje nas sustiže ta spoznaja da je to naš brodolom, naš neuspjeh, naša djeca, naša obitelj. I tako će ostati bez obzira na razloge. Uvijek će ostati u nama spoznaja da je to naš život, a ne život drugih. Razlozi mogu objasniti i pomoći razumjeti zašto se dogodilo, ali ne mogu ukloniti znanje da je to naš život.

Doći će promjene možda tako velike i duboke da ćemo misliti kako smo konačno počeli život iz početka i kako onaj život više nije moj i kako u onom životu to nisam bio ili bila ja. Promjene će opet prije ili kasnije ustuknuti pred neupitnim autoritetom života koji će svom snagom tražiti zadovoljštinu i optuživati kako je to moj život i ne mogu pobjeći od njega i kako će on uvijek ostati samo moj život i samo jedan život. I život će se podsmjehivati mojim promjenama i ideji kako je moguć nov život iz početka odvojen od života koji je možda nedavno završio neuspjehom i katastrofom. Život nam ne dopušta da ga režemo na dijelove koji ne pripadaju jedan drugom i život ne dopušta da ima protiv sebe život koji bi bio drugačiji od njega samog. Život je jako ljubomoran i on sebe smatra isključivo i apsolutno jednim i mojim životom i nikada neće pristati da ga se dijeli na živote jednake njemu. Život uvijek za sebe traži prvenstvo i prvo mjesto i neće pristati ni na šta manje od toga.

Život se neće protiviti promjenama, on će ih poticati i tražiti. Pri prvoj pomisli da bismo mogli od njega pobjeći i početi novi život koji će biti naš i jedan život će nas okovati i neće to dopustiti. Život nas neće zarobiti tako što će nam zabraniti da se krećemo, putujemo i bježimo. Život nas neće ni pokušati zarobiti na tako očit način. Život je isuviše mudar i previše je vidio i doživio da bi nas na tako jednostavan način spriječio. Život će nas pustiti da bježimo i da putujemo i da idemo kud želimo. Život će biti strpljiv s nama i život može godinama šutjeti i ne govoriti ništa. Kad pomislimo da smo promjenama uspjeli početi život iz početka, kad pomislimo da imamo život koji je naš i koji je jedan, ali je novi i nema nikakve povezanosti sa starim životom, tad će nas život lagano ubosti negdje gdje nas boli. Podsjetit će nas da nemamo novi život. Podsjetit će nas da je još tu i da je oduvijek tu. Podsjetit će nas da je on oduvijek i još uvijek moj život i jedan život. Neće nas podsjećati velikim gestama i velikim čudima. On će nas podsjećati malim bockanjima, probadanjima, ubadanjima po cijeloj našoj nutrini tek toliko da osjetimo da nas boli i tek toliko da primijetimo da nemamo novi život, nego imamo još uvijek samo njega. Tu i tamo ako se budemo opirali bolovima koji dopiru iz naše nutrine, pojačat će bol dozivajući nam u sjećanje slike u kojima ćemo jasno vidjeti da ga nismo pobijedili i da mu nismo pobjegli. Život ne voli previše one koji se mire s njim i prihvaćaju da je on moj život i jedan život. Životu je takav stanodavac kojega život nastanjuje pomalo dosadan. Život više voli one među nama koji uvijek mijenjaju život misleći da tako stvaraju novi život odvojen od njega.

Život je i cinik. On potiče sve naše promjene. Život nas sam najviše uvjerava da moramo praviti promjene i mijenati život. Život nam čak i laže da je moguć nov život, moj život i jedan život koji neće imati nikakvu povezanost s njim. I kada nas dovoljno umori od promjena, onda nam se pomalo cinično nasmije u lice znajući da nijednom promjenom nismo mogli pobjeći i stvoriti jedan novi i moj život daleko od njega. Kako se nositi s takvim cinikom i takvim lažovom koji sve zna o nama, ali nam ništa ne želi otkriti, nego nas svojski i uporno potiče na promjene znajući pri tom da će on uvijek ostati i biti moj život i jedan život i da ne mogu nikakvom promjenom stvoriti sebi novi život?

Sa životom se nosimo kao s neprijateljem za kojega znamo kako će završiti i za kojeg znamo što će se nama dogoditi ako mu se suprotstavimo. Nije nam život neprijatelj, ali nije li neprijateljstvo znati da promjena ne može stvoriti novi život i svejedno čovjeka ludo poticati na promjenu? Nije li to laganje? Ne smatra li nas život neprijateljima jer šutimo i znamo da promjenom nećemo pobjeći od njega, ali opet se trudimo i stalno mijenjamo? Između nas i života vlada prešutni dogovor koji ne dopušta da jedan na drugoga dignemo ruku i uništimo se. Znamo da nas život zavodi na to kako ćemo promjenom stvoriti novi život bez njega, a i život zna da to znamo, ali prešutno sudjelujemo u njegovoj igri i pravimo promjene. Između nas i života postoji oduvijek prešutni dogovor da oboje znamo sve jedno o drugom i to što se mijenjamo i to što nas život potiče na promjene dio su tog dogovora. Prešutno se slažemo kako nikada nećemo moći imati moj, jedan i nov život odvojen od ovoga života sada i prešutno se slažemo da nikada neće biti moguće.

Životnim promjenama produžujemo igru životu koju je život za nas smislio. Igru koju život rado igra i igru u kojoj možda život jedino istinski i uživa. Igru promjena u životu kojom nas život zavodi kako ćemo promjenom stvoriti jedan novi moj život koji će potpuno biti odsječen od sadašnjeg. Život zna da nas zavodi i mi znamo da nas zavodi. Igra se sastoji u tom znanju da nas život zavodi, ali i u tome da i mi znamo da je to zavođenje i da su životne promjene način kako nas život zavodi i volimo tu i tamo biti zavedeni životom. Igramo. Ponekad pobijedimo i promjenom iznenadimo život, ponekad izgubimo i promjena ojača poziciju života, dogodi se da bude neriješeno i stojimo u mjestu i mi i promjene i život.

Sve je dobro dok se igramo i dok nam se pruža mogućnost da igramo sa životom igru promjena i novog života. Najteže je za svakoga od nas i za one koje poznajemo kada igra prestane jer s prestankom igre prestaju promjene, prestaje život i prestajemo mi. Sve dok igramo živi smo. Kad igra prestane, tko zna možda igru nastavljamo s nekim Drugim? Volimo igrati igru promjena sa životom, zavoditi ga i pustiti mu da nas zavodi i zbog te igre ne bi se bunili kada bi se igra nastavila još malo kada promjene, život i mi prestanemo postojati ovdje među svim tim silnim igračima koji također kao i mi igraju se sa životom zavodeći ga i puštajući ga da ih zavede tom magičnom riječju promjena, iza koje se krije zavodljivi osmijeh života kao mog, jednog, ali apsolutno novog i nije nikakva tajna da svi volimo i pustimo da nas taj osmijeh s vremena na vrijeme osvoji i zavede.

U Sarajevu, 2. 7. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

Leave a Reply