Petak, 29 ožujka, 2024

Ponekad i mali događaj izvuče na površinu sjećanje na nešto ili nekoga. Kroz život prolazimo kroz mrežu sjećanja koja su raspoređena po godinama koje su prošle, mjestima u kojima smo živjeli, ljudima koje smo susreli i koji su u nas utisnuli sjećanje na sebe. Od nas se očekuje da živimo stvarnost dana koji je pred nama. Od nas se zahtjeva da živimo sada i ništa drugo. Sjećanje je na zlu glasu kao prepreka ostvarenju onoga sada i danas. Sjećanje je loše kao iluzija koja nas udaljava od onoga što je pred nama sada. I kad živimo samo u onome sada i ovome danas teško je zatvoriti um tako da nijedno i nikakvo sjećanje ne može ući u njega niti iz njega izići. Tjednima živimo u onom danas i onom sada ohrabreni da smo svladali sjećanje koje nas je udaljavalo od sadašnjosti. I onda slučajno naiđemo pored nečega nevažnog, beznačajnog, neprimjetnog i sjećanje se provuče kroz granice uma i izroni na površinu. Kao kad prođete pored nekoga i učini vam se da boja očiju podsjeća na nečije oči. Sjećanje na nečije oči izbije na površinu i onda u očima onih koje susrećemo vidimo oči onoga ili one koje se sjećamo i onda kada boja i oblik očiju ne odgovara sjećanju.

Sjećanje je moćno. Sjećanje je snažno. Sjećanje može tako obojiti stvarnost da u svemu što vidimo, dodirujemo i mirišemo pronalazimo sjećanje na nekoga. Kao kad mislite da osjećate miris nečega što je naglo izronilo na površinu vaših osjetila. U svemu kao da osjećate poznati miris kojega je sjećanje sačuvalo za vas i sebe uvjeravate da je to taj miris. Ponekad iako idemo za onim što su sjećanja sačuvala za nas, idemo ne za stvarnošću nego za sjećanjem. Kada nas sjećanje na nečije oči obuzme i mi u drugim očima tražimo istu boju i oblik, mi tražimo sjećanje na oči, sjećanje  koje u nama živi i čuva boju i oblik njegovih ili njenih očiju. I život ponekad prolazi u potrazi za sjećanjima koje su u nas utisnule slike predmeta, stvari i ljudi i kao da ne tragamo za stvarnošću, nego tragamo za sjećanjem na predmet, stvar, čovjeka. Ne pronalazimo ono što tražimo jer sjećanja ne možemo pronaći u stvarnosti. Sjećanje možda čuva stvarnost, ali nismo sigurni čuva li stvarnost sjećanje.

Tragajući neumorno za nečim što je utisnuto u našem sjećanju, prestanemo razmišljati da sjećanje nije stvarnost i da i ako nađemo nešto ili nekoga, naći ćemo stvarnost, ali nećemo naći sjećanje zbog čega smo i počeli tražiti i tražimo. Kada pronađemo oči čija boja i oblik izgledaju kao njegove ili njezine, oči koje su se utisnule u naše sjećanje, što smo pronašli? Ako smo pronašli sjećanje na oči, onda nismo pronašli stvarne oči zbog kojih je naše sjećanje postoji. Ako smo pronašli stvarne oči, zaključujemo da su lijepe, ali ne odgovaraju savršeno onim očima koje smo sjećanjem zabilježili. Naše sjećanje i stvarnost nisu identični i to nas razočara i deprimira. Zašto ne možemo pronaći te oči skrivene u našem sjećanju? Zašto kad pronađemo oči koje su slične, nismo sretni otkrićem? Zašto oči kojih se sjećamo i stvarne oči koje gledamo nisu iste, zašto su samo slične?

Zato što se u nama odvija sukob sjećanja i stvarnosti i stvarnost koju živimo prožeta je nepreglednom mrežom sjećanja koju ne vidimo. Stvarnost uzrokuje sjećanja i tek sa stvarnošću sjećanje oživi i izroni. Stvarne oči neke žene ili nekog muškarca čuvaju se u nečijem sjećanju i svi smo mi dio nečijeg sjećanja i netko je dio našeg sjećanja. Nitko od nas nije do kraja uronjen u stvarnost i dio nas postoji u sjećanju drugog i bez njegovog sjećanja na nas ni mi ne bismo postojali. Ne možemo nikada živjeti u onom sada u onom danas jer nikada do kraja ne možemo živjeti u stvarnosti. Darovali smo boju svojih očiju nečijem sjećanju i on ili ona ga je uzeo iz stvarnosti i sačuvao u sjećanju. Darovali smo nekom oblik svog osmijeha, boju svog glasa, dodir svoje ruke i taj netko ga je sačuvao u svom sjećanju. I naš osmijeh, naš glas više ne postoje u stvarnosti. Postoje u njegovom ili njezinom sjećanju i mi ne možemo njega ili nju tražiti jer više nismo stvarni. Ali on ili ona može tražiti nas kada sjećanje na naš glas ili boju očiju izroni na površinu njegovog ili njezinog uma.

Što više darujemo to više prestajemo biti stvarni i postajemo sjećanje. Sve dok cijelo naše biće ne postane za nekoga sjećanje. Onaj ili ona čije smo sjećanje postali može nas možda susresti u stvarnosti, ali nas neće prepoznati ili nas neće željeti jer mi smo stvarni u njegovom sjećanju i on ili ona traži sjećanje i ne traži više nas kakvi smo u onome sada i onome danas. Uzalud je naše ponavljanje kako smo to mi i kako se nismo promijenili. Uzalud uvjeravamo da naše oči imaju onu istu boju i oblik, da naš glas ima onaj isti zvuk. Onaj kome govorimo više ne sluša stvarnog mene ili tebe, on traga za svojim sjećanjem na nas nadajući se da će negdje u stvarnosti pronaći sjećanje misleći da je time pronašao stvarnog tebe ili mene. Nije li zbog toga sjećanje zbunjujuće? Kada susretnemo osobu koju nismo dugo vidjeli i uvjerava nas da je to on ili ona, zašto smo sumnjičavi kao da ne vjerujemo ili nismo sigurni?

Jer mi već odavno ne tražimo stvarnu osobu, mi tražimo sjećanje na nju. Lutamo u potrazi za sjećanjem, tražimo oči, glas, osmijeh koji nam se jednom darovao i utisnuo u nas stvarajući sjećanje. Susretnemo osobu koja se jednom utisnula u nas i prešla granicu prelazeći iz stvarnosti u sjećanje i ne možemo prihvatiti da je riječ o istoj osobi. Uporno sebe uvjeravamo da to više nije on ili ona iako se stvarnost trudi uvjeriti nas u suprotno. Što smo očekivali tragajući za svojim sjećanjem i pronalazeći osobu koja je stvarna? Očekivali smo da se sjećanje na nju i stvarnost tako susretnu da između sjećanja i stvarnosti nema razlike. I u tom susretu između našeg sjećanja i stvarnosti otkrivamo da sjećanje zaustavlja vrijeme i mijenja stvarnost. U susretu našeg sjećanja i osobe mi smo na strani sjećanja. Sjećanje je i nas same zaustavilo u vremenu. Uvjereni smo da osoba pred nama ne odgovara sjećanju jer to više nisu te oči, taj osmijeh i taj glas. Sjećanje ne samo da nas je zaustavilo i zamrzlo u vremenu, ono sad mijenja stvarnost koja je pred nama. Zato kažemo osobi da to nije on ili ona.

Sjećanje je zamrzlo vrijeme i nas. I za nas sjećanjem je sve stalo i prestalo. Sjećanje ne može pokrenuti jednom zaustavljeno vrijeme zato sjećanje nastoji promijeniti stvarnost. Iz tog razloga tvrdimo da njegove ili njezine oči nisu one oči iz našeg sjećanja i tvrdimo da on ili ona nije stvarna osoba jer sjećanje želi pod svaku cijenu promijeniti stvarnost i ne želi odmrznuti odavno zamrznuto vrijeme da se pokrene. Mreža sjećanja kojom je premrežena stvarnost svakog od nas je poput ogromne ledene površine zamrznutih trenutaka vremena do kojih se tu i tamo ponekad probije pokoja zraka stvarnosti. Sjećanje je zaustavljeni i zamrznuti dio vremena od kojih se sastoji stvarnost našeg života poput komada leda koji u sebi skriva život koji je dugo bio zamrznut i u stanju dubokog sna.

Ljudi koje susrećemo koji su nam darovali neki dio sebe postali su dio tog zaustavljenog i zamrznutog svijeta sjećanja. Ali i mi smo darovali nekome dio sebe i postali smo dio njegovog ili njezinog sjećanja. Svatko od nas je ujedno i darovatelj sjećanja i čuvar sjećanja. Svatko od nas je istovremeno zaustavljeno i zamrznuto vrijeme u nečijem sjećanju i istovremeno zaustavljamo i zamrzavamo vrijeme sjećanjem na nekoga.

Mi smo unikatni komadi leda koji su zamrzavaju i zaustavljaju  vrijeme i u čijim dubinama se poput dubokog sna čuvaju nečije oči, ruke, lice. Mi smo sjećanja koja hodaju, dišu i govore, mi smo mreže sjećanja koje su razapete u vremenu. Kao što netko mrežom želi nešto zaustaviti i mi kao živuće mreže sjećanja nastojimo zaustaviti vrijeme, zamrznuti ga da zauvijek u sebi sačuva boju i oblik njegovih ili njezinih očiju. Mijenjamo stvarnost sjećanjem jer ne želimo dopustiti sjećanju da pokrene i odmrzne vrijeme. Sjećanje je sigurno utočište od promjenjive i prevrtljive stvarnosti. Kao što su nam nečije oči uvijek ljepše kad imaju istu lijepu boju i isti lijepi oblik koji se ne mjenja. I kao što nismo previše povjerljivi prema očima koje su prevrtljive i čiji se oblik pa i boja povremeno mijenja. Imamo više povjerenja u sjećanje nego u stvarnost čime ponekad potvrđujemo da je sjećanje ono što vlada našom stvarnošću mijenajući je sve dok sama stvarnost ne postane zamrznuto i zaustavljeno vrijeme, sve dok promjenjiva stvarnost ne postane zamrznuto i zaustavljeno sjećanje.

U Sarajevu, 29. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment