O bijegu i mašti

Zašto biste svoj svijet gradili prema modelu odbijanja, grubosti, zlobe stvarnoga svijeta? Niste li dovoljno snažni da za sebi izgradite svijet bez lošeg i deprimirajućeg? Gdje piše da ne smijete ružičastim pogledom izgraditi svoj svijet od najljepših i najsjajnijih boja? Tko vam je odredio da morate vjerovati kako je svijet isključivo crn ili siv? Niste li snažniji od crnih i sivih tonova koji u vama stvaraju neraspoloženje, strah i nesigurnost?

O podršci

Podrška traži da vjerujemo ostatcima dobrote, plemenitosti i ljudskosti. Podrška je pitanje vjerovanja nakon što izreknemo osudu. Kako podržati nakon svega? Pružiti podršku nakon što nam je učinjeno zlo? Što podrška pokušava? Ona pokušava prodrijeti duboko u drugog čovjeka. Poput dokaznog postupka, podrška pokušava pronaći stabilan izvor ljudskosti u drugom kako bi se toj ljudskosti pružila podrška.

O brizi

Gdje bismo bili kao ljudi da ponekad briga ne izvuče ono najgore i najbolje i najljudskije iz nas. Briga nas uči o tome kakvi smo. Nitko od nas ne može prevariti brigu. Ona će naći načina da nas prokaže kakvi smo kao ljudi. Prije ili kasnije. Netko će se zbog brige zatvoriti, sakriti i prestati biti čovjek. Netko će zbog brige iz sebe izvući ono najbolje iz svoje ljudskosti.

O početku

Kad iskrčimo život od korova i šume pa se osvrnemo, vidimo tragove. Puno tragova. I ti tragovi nas podsjećaju. Ondje je bilo ono drvo. Ondje je bio onaj panj. Ondje je bio onaj brežuljak. Ondje je bila ona stijena. I kada raskrstimo, odnosno iskrčimo život od tolikih ljudi i odnosa, ako se osvrnemo, prvo što ćemo primijetiti jest da je to još uvijek naš život. Drugačiji. Noviji. Uređeniji. Manje je trnja. Manje korova. Manje prepreka. Ali sve nam je još uvijek poznato.