Tekstovi filozofske tematike
Željeno se poput neke rijetke zvijeri približi, dopusti da ga vidimo, čak i da ga pokušamo uloviti kao najveći trofej. I baš kad sve pripremimo, nanišanimo, zadržimo dah uvjereni da je konačno došao pobjednički trenutak iscrpljujućeg traganja, željeno izmakne. Naš pucanj promašuje.
Naša povučenost nije slabost. Ona je i lijek drugom. Njoj ili njemu treba prostor i vrijeme. Ako se nakon našeg povlačenja više ne susrećemo, u redu je. Svijet se nije srušio.
Skandal je naš najpoželjniji obrok i najdraži desert. Danas se već može i za doručak i ručak i večeru redovito i često konzumirati različite vrste skandala jer je jelovnik raznovrstan.
Dogodi se da se u labirintu života izgubimo. Ne figurativno ili pjesnički. Nego doslovno. Bespomoćni stojimo pred svim tim izlazima i vratima čiji nas skriveni sadržaj neodoljivo privlači.
Postoji vrijeme koje sam ja. Vrijeme kojega osjećam i koje mene osjeća. Vrijeme koje se sa mnom raduje i sa mnom tuguje. Vrijeme koje ne broji minute mog života, nego proživljava i doživljava moj život zajedno sa mnom.
Odustati. Odustajanje. Ne bi trebale biti zabranjene riječi, svete i nedodirljive koje nitko nikada ne bi trebao i mogao provesti u djelo jer će biti vječno kriv kao kukavica i izdajnik.
Svaki čovjek i njegov osobni život imaju svoj zakon propuštenosti koji se ne može primijeniti na tuđi život. Ono što si ti propustio u životu, nekom drugom nikada nije bilo privlačno i važno. Ono što sam ja uspio na vrijeme ne propustiti, nego čvrsto zgrabiti rukama i nogama, nekom drugom je nevažno i nepotrebno i ne vidi zašto pobogu tolika strka i frka oko nečega tako nebitnog.
Više volimo maštati o početcima nego smo za njih stvarno voljni i praktično sposobni. Nagovaranja samih sebe kako ćemo uskoro početi iznova odgađanje je koje se razvlači unedogled i označeno je onim uskoro. Uskoro ćemo početi sve iznova. Ponekad ne započnemo ništa i sve ostane tamo gdje je i sada. Fascinacija nekim novim početkom više je oduševljenost maštovitim kreacijama našeg uma o nečemu što bismo mogli, ali su sve prilike da nećemo napraviti ništa ili vrlo malo.
Iskrenost prema sebi je privatno pitanje. Nepravedno je i nepošteno druge uvlačiti u sukob koji nije njihov i njih kriviti što iskrenost prema sebi odbija prihvatiti lažne slike koje smo o sebi izgradili i stvorili misleći da je moguće prevariti je. Nemoguće. Nitko ne može do kraja prevariti sebe. Osim nakratko i povremeno.
Šta ima loše u zahtjevu da netko ne pripada nikome ni nigdje? Neće li ga svejedno demon usamljenosti stalno progoniti? Nije li mu to dovoljna kazna?
