O ljudima

Ako s vremena na vrijeme uhvatite sebe kako gledate neki stari film, staru fotografiju, seriju, pomislite li kakvi ste bili u to vrijeme? Kao da smještate sebe u nečiji drugi život. Gledate nekog vama dragog glumca ili glumicu u prošlosti i kad pomislite na njih, pomislite i na sebe. Obično ta misao ide u obliku svijesti da ste u to vrijeme bili dijete, bili mlađi, mislili ste drugačije, odijevali ste se drugačije. Gledate neki stari glazbeni video ili slušate melodiju i sjećanje vas prenosi u vrijeme u kojem ste bili netko drugi. Nevjerojatno je koliko ljudi koji nisu bili dionici našega života i u čijem životu nismo sudjelovali utječu na sliku o nama samima iz prošlih vremena. Neka filmska ili glazbena zvijezda našeg vremena nije mogla znati tko smo mi. Opet sjećanje na prošlog sebe vezujemo uz njih i njihove nastupe, glumu, replike. Pronađemo se unutar rijeke prošlih misli i sjećanja. Govorimo sebi: Kad je ovo bilo na televiziji ili radiju, imao sam/imala sam toliko godina. Ali nisu samo godine u pitanju. Puno više se nakupi u čovjeku kada gleda ili sluša nešto iz svoga djetinjstva ili mladosti. Na površini svijesti se pojavljuje cijeli jedan mikrosvijet koji je negdje u nama bio skriven, čak i nepoznat. Oživljavaju ulice, lica poznatih ljudi, imena školskih poznanika, arhitekture gradova i mjesta kojih više nema ili su do temelja izmijenjeni. Taj naš mikrosvijet obično izroni u onom trenutku kada kažemo sebi: Kad se sjetim ovog, i onda zaplovimo između dvije obale našeg života. One koja se zove danas i koja je uvijek blizu i one koja se nalazi već donekle udaljena i koja se zove prošlost. Prisjećajući se tog mikrosvijeta kojega nema, saznajemo da smo najmanje mi sami oblikovali našu prošlost. Iznenađeni smo koliko su drugi utjecali na naše samorazumijevanje i odnos prema svijetu i stvarnosti i kako više dugujemo drugima nego sebi. Te druge koji su oblikovali naš mikrosvijet zovemo ljudi. Oni se razlikuju od bezlične mase koja nema imena i izgleda. Ako pitamo gdje su sada svi ti ljudi, pred očima imamo nekoga tko je na neki način utjecao na nas i onda kada ga nismo imali prilike upoznati i družiti se s njim. Uz te ljude koji su i svjesno i nesvjesno gradili naše mikrosvjetove, kojih se od vremena do vremena prisjetimo, vežemo i onu nama simpatičnu riječ dragi. Dragi ljudi su svi oni bilo poznati, bilo nepoznati koji su u nama ostavili trag kako bismo mogli stvoriti naš mikrosvijet. Draga lica, dragi glasovi, draga društva, dragi susreti. Svi su oni pohranjeni u našem skrivenom mikrosvijetu koji od vremena do vremena uskrsne pred našim očima kada ugledamo neko drago lice, čujemo neki dragi glas, prisjetimo se nekog dragog susreta, dragog doživljaja, drage geste, drage replike, dragog poteza. Kad se mikrosvijet prošlosti pođe otvarati pred nama, najmanje vidimo sebe u njemu. Puno je više dragih ljudi koji su nas na neki način oblikovali. Začuđujuće otkrivamo kako bi naš mikrosvijet bio siromašan i pust kada u njemu ne bi živjeli kao pojedinačna sjećanja dragi ljudi. Roditelji, učitelji/učiteljice, pokoji liječnik/liječnica, profesori/profesorice, kolege/kolegice, prijatelji/prijateljice, poznati koji su nam bili idoli i uzori. Kao vječna rijeka koja teče pred našim očima draga lica se smjenjuju stvarajući čudesnu igru između nas i naših sjećanja i s njima povezane prošlosti. Tko bi rekao da samo jedan čovjek može imati tako bogat i raznolik mikrosvijet s tolikim i raznim dobrim ljudima. Ima nešto istinski neobjašnjivo, teško uhvatljiv osjećaj topline i ugode kada čovjek istražuje svoj mikrosvijet i otkriva u njemu drage ljude. Ima nečega u tom sjećanju. Ako ništa drugo, kao da se osjećamo bolje zaštićeni, više voljeni, kao da ponovo pronalazimo više razumijevanja i više podrške. Potrebno je čovjeku s vremena na vrijeme zaroniti duboko i strpljivo u mikrosvijet prošlosti. Otkriti u njemu drage ljude i zahvaliti im. Oni su ga oblikovali u čovjeka kakav je danas.

U Sarajevu 19. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Kurhan

Leave a Reply