Prvo lice množine

Je li čovjek individualno ili kolektivno biće? Premda ovo pitanje ne izgleda toliko bremenito na prvi pogled, valja se prisjetiti da je ono bilo jedno od centralnih spornih točki krvavih ideoloških sukoba 20. st.

Kapitalistička ideologija, osobito u svojoj liberalnoj inačici se bazira na uvjerenju da je čovjek individualno biće. Sam svoj gospodar i gazda, puno mu je toga dopušteno. Međutim, ovaj treba računati s tim da su i drugi isto tako slobodni, te da se i njima puno toga može i hoće. Na osnovu toga, na kraju se nekako došlo do onoga kako moraš od sviju naplatiti sve da bi mogao svima platiti sve. Da, to je sustav u kome je važno imati puno novca, jer bez toga te nema nigdje. Svejedno, želiš li biti lijep ili samo zdrav, i jedno i drugo ozbiljno košta, jer ljudi cijene sebe i svoj rad, pa izvoli…  I osobne relacije se odvijaju također pod monetarnom sjenom. Kako reče jedan prijatelj iz Amerike: „Ovdje sve ima svoju cijenu i rok trajanja!“

Dakle, kapitalizam je potpuno drugačije uređenje od recimo komunizma, odnosno, real-socijalizma i njihovih marksističkih osnova. Ovdje se čovjek u osnovi ne promišlja kao pojedinac, nego kao dio šireg društvenog kolektiva. Danas je većina suglasna kako je bilo nešto jako pozitivno u toj okvirnoj socijalnoj jednakosti, gdje je svatko imao nekakav posao i stan i skoro svatko nekakav auto, te gdje si mogao slobodno računati da ćeš steći mirovinu na prvom radnom mjestu koje si u životu dobio. Međutim, mnogi kao da zaboravljaju kako se u tom sustavu moglo dobiti 5 godina zatvora zbog najobičnijeg vica. Čak, nisi ga morao ni ispričati… bilo je dovoljno da se nasmiješ dok netko drugi priča… Upravo, jer čovjek ovdje nije pojedinac, nego dio kolektiva, od njega se najozbiljnije očekivalo da se odrekne svojih mišljenja i stavova ukoliko ovi osjetnije odstupaju od doktrine kolektiva.

I je li čovjek na kraju individualno ili kolektivno biće? Pa puno je dokaza da je on to i jedno, i drugo. Kad smo već kod ideoloških razmirica, nije nimalo slučajno da danas kao najbolja mjesta za život (službeno) važe zemlje poput Norveške, Finske, Austrije… a to su upravo zemlje svojevrsnog „socijalnog kapitalizma“. S jedne strane, tržištem ravnaju liberalno-kapitalistički zakoni, no s druge strane, u ovim zemljama postoji i izuzetno nježna i čovjeku posvećena socijalna politika.

Slika 1: Koncept timskog rada kao puta do uspjeha. Izvor: 123rf.com

Bez čovjeka nema čovjeka

Sami dolazimo na ovaj svijet, sami s njega odlazimo. Također, individualna odgovornost je uvijek teža od one kolektivne. Međutim, nikad se ne smije zaboraviti, a kao da se zaboravlja, da ljudi postajemo isključivo po drugim ljudima, uključujući tu već onu biološku dimenziju, ali i svaku drugu. Čovjek ne može sam sebe roditi, a kad se i rodi potpuno je bespomoćan. I ne samo da je bespomoćan nego i smeta… Potrebno je puno brige, truda, ljubavi, ali također i vještine i znanja da bi se dobio jedan jedini dobar, pametan i zreo čovjek.

Da, ovo se lako zaboravlja, osobito onda kad se pokušavamo promijeniti sami od sebe. Kako postajemo ljudi po drugima, isto tako, nešto drugačiji ljudi opet možemo postati isključivo po drugima. Niti je moguće neko ozbiljnije bavljenje sportom bez osobe trenera, niti je moguća neka validna psihoterapija bez osobe psihoterapeuta, niti je moguća normalna duhovnost bez duhovnog vodstva.

Često nam se učini da možemo tako nešto važno i epohalno ostvariti i bez tuđe pomoći. To nam se događa jer nas zarazi neka ideja. No, ideje i jesu neka vrlo čudna „zarazna“ bića. One inficiraju čovjeka na način da ih on može širiti dalje, ali ne na način da bi mu u nečemu puno pomogle, jer ideje nisu tu u konačnici radi nas, nego radi samih sebe. Naravno, ovo izričemo isključivo pod pretpostavkom eventualne točnosti teorije o memovima – informacijskim genima (eng. meme). No, bilo kako bilo, moglo bi se reći da u konačnici ničega ljudskog mimo čovjeka nema, tj. mimo ljudi, a sve ostalo je manje ili više ideologija.

Šupljikavi čovjek i „mi“ perspektiva

Nije lako čovjeku biti svjestan svojim mana, jer samim manama to očito nije niti najmanje važno. One su tu, bili mi toga svjesni ili ne. Tko ih negira, svejedno će ga sustići s nesvjesne razine. Štoviše, tad su najmoćnije. One našu negaciju doživljavaju kao vlastitu afirmaciju. Čovjek se boji takvih priznanja već stoga što su takva priznanja za njega obično stresna i emotivno teška, a samo priznanje pokatkada može učiniti to da se mana čini i znatno većom nego što jest. Zapravo, potrebno je jako puno vremena u životu da dođemo na tu razinu da smo ih svjesni na objektivan, razuman i smiren način. Naravno, to važi i za ono drugo, za sve naše vrline i dobre potencijale. Ovdje ciljamo na objektivnu sliku o samome sebi. Svakako, upitno je koliko čovjek u konačnici može biti objektivan na ovaj način, ali svejedno, čak i u neznanju postoje sasvim različite razine. Ima ono plemenito učeno neznanje (docta ignorantia – iliti „znam da ne znam“), a ima i ono potpuno, pejorativno da se izrazimo „idiotsko“ neznanje koje je uvjereno da sve zna premda i dalje ništa ne zna.

Na što ovdje ustvari ciljamo? Pa objektivna slika o samome sebi je uobičajeno jedna šupljikava slika o samome sebi. Na kraju, a baš nekako na tragu analogije entis dolazimo do te veze velike sličnosti, uz istovremenu različitost među svim ljudima. Usudio bih se reći da smo svi mi u nekim aspektima života vrlo pametni mudri, baš kao što smo u nekim drugim glupi ludi. Također, svi smo u nekim područjima smioni hrabri, kao što s druge strane možemo razaznati vlastitu kukavnost i bojazan. Isto tako, može se prepoznati kako smo svi u nekim aspektima vrlo konzervativni i tradicionalni, a u nekim drugim opet moderni liberalni itd. E sad, jedino pitanje ostaje: tko, što, kako i u čemu? Odnosno, i na primjer, na mjesto jedne moje mane često dolazi nečija tuđa vrlina, ali i obratno…

Životno iskustvo nas neminovno utvrđuje u onoj svijesti kako „nije dobro da čovjek bude sam“ (usp. Post 2,18). Također, to će nas dovoditi do jedne nove „mi“ perspektive, ne one stihijske i kolektivističke, nego humane i nadopunjujuće.

Nastavit će se …

 

U Sarajevu, 28. 7. 2017.

M. B.

Leave a Reply