“FILOZOFIJA ZA ŽIVOT I OSTALE OPASNE SITUACIJE”

Biti filozof ne zvuči uvijek dobro, jer među filozofima je puno cinika, skeptika i sofista. Prvi sve izruguju, oni drugi sve dovode u pitanje, dok treći uživaju u beskonačnim ispraznim raspravama. No, sve to i nije baš filozofija, barem ne ona prava. U ovom tekstu ćemo nastojati predstaviti zanimljivo djelo Julesa Evansa – „Filozofija za život i ostale opasne situacije”. S pozicija modernog stoicizma, ali i njemu srodne kognitivne bihevioralne terapije, autor nas vodi kroz zanimljivo proputovanje arhaičnim svijetom antičke filozofije, iznoseći iz njezine bogate riznice mudrosti primjenjive i korisne, itekako i u ovom našem današnjem vremenu.

Ovdje se otprilike polazi od rimskog stoika Epikteta i njegovog stajališta kako nas kao ljude ne uznemiravaju stvari nego naše mišljenje o njima. Mnogo vremena kasnije, ova mudrost će biti inspiracijom i Albertu Ellisu, utemeljitelju kognitivne bihevioralne terapije (nadalje: CBT). Ellis je bio mišljenja da glavni uzročnik psihičkih problema kod čovjeka i nije poremećena moždana kemija nego neka pogrešna i štetna uvjerenja koja kroz život usvajamo. Naime, kad god nam se nešto dogodi, to aktivira i naše pokušaje interpretacije toga događaja, a što na kraju sa sobom donosi i neke emocionalne posljedice. Ovdje se navodi konkretan primjer: Pali ste na vozačkom ispitu, i sad vas muči osjećaj poraza. Mislite kako ste ispali glupi, gubite samopouzdanje i padate u depresiju. Međutim, isti događaj se može i sasvim drugačije protumačiti, kao svojevrsna prilika da u životu nešto još bolje i temeljitije naučimo i svladamo. Vidimo, u oba slučaja događaj je posve isti, ali su različite interpretacije istoga, a samim tim i emocionalne posljedice koje s njima idu.

Premda je ovdje već naznačena tijesna veza između CBT-a i antičke filozofije, autor filozofiju ipak smatra dominantnijom. Naime, dok je u praksi CBT većinom koncipiran kao privremeni kurs, filozofija se, s druge strane, nameće kao cjeloživotna disciplina. Druga prednost filozofije bi bila njezina društveno-politička osviještenost. Recimo, Platon je smatrao da bi filozofi kao najmudriji članovi društva ujedno trebali i vladati. S druge strane, Aristotel je smatrao da bi se svaki čovjek trebao pozabaviti s pitanjem: „Što je to jedno dobro ljudsko društvo”?

Onaj drugi put čovjekovog samo-poboljšanja, antička filozofija je trasirala kroz trajno i otvoreno pitanje o značenju božanskog, te o smislu života i našeg postojanja na ovom svijetu.

Stoici su vjerovali da je univerzum prožet božanskom inteligencijom, te je stoga ono „živjeti po razumu” za njih ujedno značilo živjeti u skladu s prirodom.

S druge strane, epikurejci su bili materijalistički nastrojeni i nisu vjerovali u život nakon smrti, ali su usprkos tome smatrali da svoje živote moramo provesti na najbolji mogući način, upravo zato jer je naše vrijeme na ovom svijetu kratko.

Tako ujedno dolazimo do dva centralna lajtmotiva antičke filozofije. Premda su se različite filozofske škole po svojim stajalištima međusobno znatno razlikovale, ipak je u konačnici postojala temeljna suglasnost oko barem dvije stvari: težnja prema dobru i cjeloživotna disciplina promišljanja.

Samokontrola i trening uma za prihvaćanje realnosti

Život u antička vremena nije bio lagan. Prosječni životni vijek iznosio je svega dvadesetak godina, a mnogi su bili osuđeni na to da taj kratki život prožive kao prezreni robovi. Za stoicizam se pouzdano može reći da je bio filozofija duboko uronjena u probleme svoga vremena, te da je pretežito i bila fokusirana na prevladavanje problema s kojima se čovjek suočava. Stoga bi se centralni fokus stoicizma mogao upravo izraziti na slijedeći način: Fokusirati se na (i mijenjati) stvari koje su u našoj moći, te raditi na strpljivom prihvaćanju onih stvari koje to nisu. To je u suštini jedini način da izbjegnemo dugoročne frustracije i poboljšamo svoju radnu i životnu efikasnost. (Zanimljivo, mnogo kasnije i Martin Heidegger nakon dugoročnog promišljanja u svjetlu svojeg programa opsežne filozofske dekonstrukcije dolazi do skoro istovjetnog zaključka: prihvaćati egzistencijalnu „bačenost” – tj. sve ono na što ne možemo utjecati, te nastojati dobro iskoristiti „nabačaje” – odnosno, sve one dobre prilike koje nam život pruža.) U tom smislu, jedan primjer: Recimo, ostali ste bez posla. I što će te učiniti? Čovjeka u takvim situacijama lako spopadne ogorčenost i manija traženja krivaca. Kriva je ekonomija ili je kriv sada već bivši šef? Možda i radne kolege? Potišteni ste, i osjećate se krajnje odbačeno? Stoici bi to jednostavno apsolvirali ovako: Jednostavno prihvatite da ste ostali bez posla, uopće se nemojte zamarati pitanjem tko je kriv, nego se svim snagama bacite na traženje novog radnog mjesta, pa moguće nađete jedno čak i znatno bolje nego prethodno.

Glede naznačenog prihvaćanja neželjenih životnih situacija, rimski državnik i filozof Seneka je čak savjetovao da na dnevnoj razini razmišljamo o neminovnosti poraza, patnje i smrti u našem životu. Tako će nam duša biti posve spremna kad se tako nešto prije ili kasnije i dogodi. Za stoike je ovo bilo nešto poput svakodnevnog treninga. Čvrsto su vjerovali da se um mora redovito vježbati slično kao što i ambiciozni olimpijski sportaši svakodnevno uvježbavaju svoje tijelo.

S druge strane, epikurejci su bili hedonisti, vjerovali su u užitak, ali su u svemu tome nepravedno došli na loš glas zahvaljujući razvratnim rimskim patricijskim krugovima koji su svoje učestale orgije i bahanalije opravdavali tobožnjim epikurejizmom. Epikur definitivno nikad nije naučavao takav stil života. On je vjerovao u užitak, s tim, kako je isticao, i pretjerani užitak vodi u patnju. Stoga je istinski užitak ležao u umjerenosti. Zato se kod epikurejaca može govoriti o jednom prosvijetljenom, racionalnom hedonizmu. Užicima treba pristupati promišljeno, i pri tome prednost davati dugoročnim užicima, pošto su oni kratkoročni obično opasni po zdravlje.

Pitagorejci su također prakticirali neke stvari svojstvene i za modernu psihoterapiju, a osobito CBT. Trudili su se postići jedan svojevrsni „pogled odozgor”; sagledati svoj život iz perspektive vječnosti. Upravo je jedan takav pogled dovodio čovjeka do svijesti o prolaznosti i kratkoći života. A kad se to jednom živo shvati, čovjeku jedino preostaje odluka za sreću, jer čemu trošiti to kratko vrijeme na uzaludno živciranje i zlovolju? Odatle je slijedilo i prakticiranje svojevrsnih racionalnih mantri. Naime, premda se pitagorejci i nisu baš najbolje kužili u moderni psihološki koncept nesvjesnog, na neki način osjećali su da to postoji. Iz vlastitog iskustva su znali kako nas počesto mogu zaposjesti sumorne i frustrirajuće misli, i da onda po njima počnemo tonuti sve dublje i dublje. Stoga bi oni pronašli sebi kakvu smislenu ohrabrujuću misao i ponavljali bi je sebi u takvim situacijama. Npr.: „Zaslužuješ da budeš sretan!”

Premda je po izvornoj vokaciji bio povjesničar i biograf, Plutarh je po nekim vlastitim filozofskim i psihološkim umijećima definitivno bio čovjek ispred svoga vremena. Naime, za njega je bilo sasvim jasno da ljudi, a osobito mala djeca, prvenstveno uče oponašajući druge ljude, a što će puno puno kasnije eksperimentalno dokazati psiholog Albert Bandura. Ovo bi značilo, ako želiš izvrsnu djecu, moraš biti izvrstan roditelj – nema ti druge! Djeca usvajaju ono što vide da stariji rade, a ni približno toliko ono što oni govore. Jedini način da nešto dobro ispadne od naših uzvišenih i plemenitih ideja jest da živimo po njima. Zbog toga je Plutarh savjetovao i ono da se čitaju biografije velikih povijesnih likova. Ako ćemo već slijediti tuđi primjer, a uvijek tako ispadne, onda je bolje da nasljedujemo one dokazano velike ljude.

Spomenut ćemo i velikog Aristotela. Nakon dugo promišljanja na pitanje „za što smo stvoreni”, Aristotel je nabasao na tri stvari: stvoreni smo za sreću, zajedništvo i racionalnost. Ono prvo je istaknuo jer je shvatio da mi što god namjeravali, uvijek to nastojimo jer s time želimo da dosegnemo sreću. Ono drugo je također valjda jasno. Teško je biti sretan među nesretnim ljudima, i zato po Aristotelu ljudi mogu samo zajednički postići jednu takvu sretnu harmoniju. I na kraju ono treće – racionalnost je upravo ono što nas čini posebnima i što nas odvaja od ostalih, nižih, bića na zemlji. Stoga je jedini način da se bude čovjek, ono da budeš racionalan; bez toga nema ni one tako žuđene sreće. Iz svega ovoga se svakako ne isključuju ni emocije, međutim, racionalni put do sreće podrazumijeva da se one trebaju kultivirati u vrline, pri čemu vrlina nije ništa drugo do li emocija kultivirana do savršenstva. Ovo racionalno kultiviranje emocija opet po sebi podrazumijeva uspostavu ravnoteže između suprotstavljenih ekstremnih emocija. Npr, vrlina odvažnosti je po Aristotelu svojevrsna ravnoteža emocija silovitosti i bojažljivosti. Tako ove dvije ograničavajuće i uznemirujuće emocije u svojevrsnom međusobnom braku postaju žuđenom vrlinom. Reklo bi se stoga, izvrsna lekcija i za današnje vrijeme. Često nas zbunjuje pa i plaši postojanje ovakvih kontradiktornih i naizgled beskorisnih emocija u nama, pa zato u takvim situacijama trebamo misliti upravo u smjeru vrline. Oboje je potrebno da bismo bili vrli i kreposni ljudi. Svakako, Aristotel će dodati i to da se vrline ne uče iz knjiga, nego svakodnevnim vježbanjem i to među ljudima. To je jedini način da žuđena vrlina postane habitus – naše uhodano, prirodno stanje i navika.

Državni programi pomažu, ali na kraju je ipak sve do nas

U današnje vrijeme, različite vlade, a osobito one na Zapadu sve više raspoznaju vrijednost nekih od ovdje navedenih tehnika samo-poboljšanja i postizanja sreće. Tako je recimo prije koju godinu britanska vlada investirala čak 500 milijuna funti u temeljitu izobrazbu 6.000 CBT terapeuta. To svakako nešto znači, međutim, autor na kraju ističe da je izbor u konačnici na nama, koliko ćemo raditi na sebi i hoćemo li uopće raditi. Na kraju nas zato napominje ono da se počesto trebamo sjetiti kako je naš život kratki bljesak svijetla u ultimativnoj tami univerzuma. Iskoristimo ga najbolje što možemo!

U Sarajevu, 21.V.2019.

M.B.

Izvor: Jules EVANS, Philosophy For Life And Other Dangerous Situations, London – Sydney – Auckland – Johannesburg, Random House Group company, 2013.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Choisea

Leave a Reply