O podršci

Činimo greške. Ponekad nenamjerno. Želimo učiniti dobro, ali ne bude kako smo planirali. Nerado opraštamo. Teško opraštamo. I onda kad smo svjesni da je greška bila nenamjerna. Nagonski osuđujemo. Za osudu ne tražimo argumente. Nema razloga. Dovoljan nam je netko. Žrtva. Krivac. Ponekad osudimo bez da provjerimo. Ne istražujemo. Ne ulažemo napor da uvidimo sve okolnosti. Brzina i lakoća kojom osudimo bez provjere i argumenata uništava podršku. A podršku trebamo i kad pogriješimo. I kad učinimo krivo. Ne da nastavimo činiti zlo. Nego da nas podrška drugog promijeni. Da se izborimo s onim što je loše u nama. Podrška uklanja predrasude o tuđim greškama. Podrška otvara pogled na drugoga. Podrška otkriva ispod svih slojeva greški i krivica da drugi želi pokušati barem još jednom učiniti dobro. Ali toj jednoj gesti drugoga kojom želi ispraviti nepravdu ne pružamo podršku. Podrška zahtjeva napor. Zahtjeva da u drugom vidimo ostatke dobrog. Ostatke plemenitog. Ostatke ljudskog. Podrška traži da vjerujemo ostatcima dobrote, plemenitosti i ljudskosti. Podrška je pitanje vjerovanja nakon što izreknemo osudu. Kako podržati nakon svega? Pružiti podršku nakon što nam je učinjeno zlo? Što podrška pokušava? Ona pokušava prodrijeti duboko u drugog čovjeka. Poput dokaznog postupka, podrška pokušava pronaći stabilan izvor ljudskosti u drugom kako bi se toj ljudskosti pružila podrška. A svatko od nas ima uvijek ljudskosti u sebi. Čak i nakon silnih grešaka i učinjenih stvari zbog kojih smo krivi. I osuđeni. Da bismo dobili podršku, moramo izložiti dio sebe. Onaj dio u kojem ima ostataka plemenitosti. Ostataka vrline. Ostataka dobrog čovjeka. Ali da bismo doprijeli do toga, moramo proći kroz teška iskustva. Nelagodna iskustva. Neugodna. Priznanje krivice. Kajanje zbog učinjenog zla. Obećanje da više nećemo takvo nešto učiniti. Tek kad prođemo kroz ta iskustva, drugi će, nadamo se, vidjeti da još uvijek trebamo podršku. Da joj se nadamo. Da je trebamo. Da ćemo s njegovom podrškom od ostataka naše ljudskosti izgraditi novog čovjeka. Dobrog. Plemenitog. Empatičnog. Podrška omogućava novi početak. Ondje gdje se čini da se više ništa ne može iznova započeti. Kada nakon tolikih grešaka i neuspjeha čujemo: Imaš moju podršku, kao da se čovjek rodi u novom tijelu. S novom dušom. Kao da na neki neobičan način uskrsne. Naravno, podrška se mora odnositi na dobro. Podrška koja iz nas izvlači na površinu ljudskost i čovječnost. Podrška koja nas podržava u zlu nije podrška. To je zločin. Koji samo produbljuje krivicu. Koji uništava ostatke dobrog u nama. Zašto ne pružamo podršku? Jer sumnjamo. Sumnjamo da drugi može nakon tolikih grešaka imati u sebi nešto dobrog iz čega bi nastao bolji čovjek. Ne vjerujemo da on može tako nešto napraviti. Ako uvijek sumnjamo i ne vjerujemo drugom i ne želimo mu pružiti podršku, kako ćemo znati može li on jednog dana biti drugačiji? Podrška je riskantna. Ogromna nepoznanica. Nema garancije da će ako pružimo podršku, drugi jednog dana postati čovječniji. Ipak se ljudima dogodi da im se rizik isplati. Pruže podršku. Povjeruju ostatcima nečije ljudskosti. I zaista se rodi novi čovjek. Dobar čovjek. Pošten čovjek. Deklarativna podrška je lakša. Nju pružamo grupi. Kao grupa. I ako naša podrška bude iznevjerena, svjesni smo da nećemo toliko stradati. Biti ljuti. Biti razočarani. Možda hoćemo. Ne previše. Daleko je teže pružiti podršku konkretnom čovjeku. Konkretan čovjek traži da mu ja pružim podršku. Ja sam onaj koji ulaže povjerenje i sebe u njegovu ljudskost. Ja sam onaj koji se nadam da će se uz moju podršku drugi promijeniti. Ja sam onaj koji će biti izdan ako drugi iskoristi moju podršku. Makar je podrška ponekad teška i zahtjevna, mi je pružamo jedni drugima. Gdje bismo bili kao jedinke kad ne bismo imali konkretno ljudsko biće uza se koje nam govori: Imaš moju podršku? Gdje bismo bili kao grupa kada ne bismo pružili podršku jedni drugima? Podrška je jedna vrsta svjetla. Jedan oblik gledanja u nutrinu drugog čovjeka. Podrška je svjetlo koje u drugom rasvjetljuje mrak sastavljen od njegovih krivica i grešaka. Ponekad kad pružimo drugom čovjeku podršku, podrška poput svjetla rasvijetli njegovu nutrinu. Iznenađeni ugledamo ljudskost, plemenitost, dobrotu koje su bile prekrivene tamom neuspjeha i padova. Podrška omogućava da vidimo ono što inače i uz sve naše ljudske napore ne možemo uvijek vidjeti. Podrškom vidimo duboko u čovjeka i izvlačimo na površinu njegovog postojanja ostatke dobrog od kojih će se roditi i nastati novi čovjek. Dobar čovjek. Plemenit čovjek. Podrška je čudesna. Kako nazvati drugačije ono što ponekad pružamo drugom i zadivljeni otkrivamo kako se od starog čovjeka ispunjenog krivicom i greškama rađa bolji čovjek koji priznaje greške, kaje se za krivnju i obećava da će pokušati biti čovječniji prema nama? Ovo vrijedi samo za podršku dobrom, plemenitom i ljudskom u drugom i u nama. Rekosmo kako podrška zlu, lošem i pokvarenom nije podrška, nego zločin i protiv mene i protiv drugoga.

U Sarajevu 27. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ammentorp

Leave a Reply