Nedjelja, lipanj 20, 2021

Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti.

Donošenje velike i važne životne odluke znači napraviti izbor u odnosu na nešto drugo veliko i važno. To drugo može nekada biti važnije ili manje važno u odnosu na ono što je trenutno izabrano. Obično mislimo kako izabiranje nečega znači ujedno i odustajanje i odricanje od nečega drugog. Kao kada osoba izabere u životu biti glumac umjesto liječnik, biti sportaš umjesto profesor u školi. Jedan izbor označava barem za nas nemogućnost izbora drugih stvari. Neizabrani izbori i neodlučene odluke ne mogu se tako jednostavno ukloniti iz života, one ostaju dobrim dijelom prisutne u čovjekovu životu. Iako ih čovjek s vremenom zaboravi, one se jave povremeno u nekim silovitim intervalima života u trenutcima kada se jave, navru kao jaka sjećanja, kao jaki snovi i jake želje. One se javljaju u obliku nostalgije.

Propušteni izbor je nostalgija čovjekove fantazije za čudesnim svijetom i životom. Čovjeku se čini da bi mu život nekako bio čudesniji da je izabrao ono što nije, umjesto dosade života jer živi ono što je izabrao. Tako se javljaju nostalgije za starim ljubavima kao da bi život s njim ili s njom bio čudesan u odnosu na trenutni život. Rađaju se nostalgije za određenim zanimanjima koja se čine čudesnima u odnosu na dosadu sadašnjeg života. Kao da bi bilo čudesno biti glumac, a tako je dosadno biti pilot, kao da bi čudesno bilo biti arheolog, a tako je dosadno biti kustos muzeja. Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke su nostalgije ljudske mašte prožete snažnim emocionalnim nabojima tako da se naoko glupa konstatacija „što bi bilo kad bi bilo“ zapravo pretvara u dominantno životno pitanje.

Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke dominirajući nad fantazijom polako postaju jedna stvarnost, ona koju zovemo alternativnom stvarnošću. Alternativna stvarnost je nepostojeći prostor življenja nenapravljenih izbora i nedonesenih odluka. Upravo zato jer je nepostojeći podložan je utjecajima mašte jer ga mašta stvara u svojoj divljoj sposobnosti da iz ništavila izgradi cijeli jedan nepostojeći svijet. Nostalgija nastupa kada mašta pod pritiskom prave stvarnosti odustane od gradnje alternativnog svijeta. Kao recimo kada netko zamišlja svoj život s nekom ženom ili muškarcem kojega nije izabrao u pravoj stvarnosti iako je mogao ili mogla. Mašta stvara alternativni svijet zajedničke i snažne ljubavi, nabijenih emocija i strasti, skladne obitelji i dugovječnog života. I sve dokle mašta gradi taj alternativni svijet još nema nostalgije. Nostalgija se javi kada čovjek zapovijedi mašti da odustane od gradnje alternativnog svijeta ljubavi s neizabranom osobom i vrati se u pravu stvarnost.

Na taj način nostalgija je, iako ponekad opisana kao mješavina melankolije, depresije i tuge, zapravo vremenska kapsula kojom čovjek putuje između alternativne i prave stvarnosti.  Kada smo nostalgični, mi zapravo putujemo između svjetova onih stvarnih i onih nestvarnih, između pravih i alternativnih stvarnosti, između svakodnevne i uhodane razmjene ljubavi do strastvene i nepoznate dimenzije ljudskih osjećaja. Neki će reći kako su nostalgije loše, opterećujuće, kako one sputavaju, zabranjuju i ne dopuštaju. No, one su mali podrumski prozori koji gledaju na velike i osvijetljene ceste i puteve onoga što nismo izabrali i ono onoga što smo odbili odlučiti.

Nostalgije su maštoviti mehanizmi svladavanja krutih i nesalomljivih granica prave stvarnosti, one su alternativne ceste, skriveni prečaci do tajnih i skrivenih skrovišta naših duša. Iako ponekad opisane kao nepotrebne i psihički opterećujuće, iako povremeno okrivljenje kao kapije za bijeg od stvarnosti, mi svejedno želimo biti povremeno nostalgični ne da bismo bježali, nego da bismo putovali kroz vrijeme.

Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti. Nostalgija je vječno putovanje između svjetova i čovjek je star i umoran od putovanja tek onda kada odustane od maštanja i kada mašta prestane graditi alternativni svijet.

U međuvremenu on ostaje putnik koji vječno putuje za nenapravljenim izborima i nedonesenim odlukama koje uvijek izmiču pravoj stvarnosti, ali se mogu tu i tamo susresti u maštovito izgrađenom alternativnom svijetu. Sve dok nostalgija ne odluči da je vrijeme za kratki predah od putovanja, ali iza kojega slijedi novo i uzbudljivije putovanje u novi alternativni svijet … i tako vječno…

 

U Sarajevu, 16. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment