Kontekstualnost uspjeha i negativni aspekti društvenosti

 

Izuzetno razvijena kavanska (sub)kultura izgledno na našim prostorima diktira i neke šire društvene tendencije. Naime, u kavani se ne pričaju bilo kakve priče, nego baš one „kavanske priče“, a kako kod nas ljudi provode puno vremena po kavanama i kafićima, tako i naznačena kavanska priča postaje društveno dominantna, pa čak i relevantna…

 

U svojoj znamenitoj pjesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ Abdulah Sidran između ostaloga progovara:

Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.

Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al’ od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.

Bilo-ne bilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
– tri života da imaš…

 

Pomalo parafrazirajući, a pomalo i dopunjujući moglo bi se reći da je u Sarajevu stvarno teško, ne toliko živjeti koliko raditi, jer često već ranim jutrom čuješ ono „’ajmo na kafu“, pa taman kad planiraš ustati naleti još neko, pa onda još po jednu kafu/kavu … i tako, i ne okreneš se, već prošlo podne, a ti apsolutno ništa pametno nisi uradio.

Premda se može činiti kao prevelika digresija, i sam Gospodin Isus je savjetovao svojim učenicima da ne pozdravljaju nikoga putem ukoliko su krenuli nekim ozbiljnim apostolskim poslom (usp. Lk 10,4). Bibličari kažu da se tu svakako ne misli na bilo kakvo pozdravljanje, nego na ono specifično orijentalno, gdje će se ljudi nakon zazivanja mira (shalom, selam) svakako još malo zajedno zadržati, pa popričati, raspričati, možda i šalicu čaja zajedno ispiti itd. … reklo bi se, nešto vrlo slično prije spomenutim „sarajevskim izazovima i napastima“, jer mi smo tu baš negdje na granici Istoka i Zapada, pa zanosimo malo tamo, malo ‘vamo.

 

Kavanska supkultura

Izuzetno razvijena kavanska (sub)kultura izgledno na našim prostorima diktira i neke šire društvene tendencije. Naime, u kavani se ne pričaju bilo kakve priče, nego baš one „kavanske priče“, a kako kod nas ljudi provode puno vremena po kavanama i kafićima, tako i naznačena kavanska priča postaje društveno dominantna, pa čak i relevantna.

Od čega se sve sastoji kavanska priča? Ima tu svakako puno elemenata i sadržaja: rekla, kazala, nedavno lokalno ubojstvo, razbojstvo ili tučnjava, nogomet, dnevna politika, prostakluci, tračevi, neutemeljeno hvalisanje, prepucavanje, prosipanje nagomilanih frustracija, prepričavanje nepouzdanih vijesti i informacija, nihilizam po svim smjerovima i pravcima uz nezaobilaznu konstataciju da je sve „mito i korupcija“. Naravno, dogodi se tu i finih stvari i druženja, ali čak i u tom slučaju – kako ono Sidran primijeti – „od priče se ne živi“.

A sad ono pošteno čovjek da kaže, nije li upravo sve ovo dominantna odrednica naše lokalne i regionalne stvarnosti: puno destruktivne ili barem površne priče, uz sve oskudniju materijalno-imovinsku bazu?

 

Ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst

Provodeći posljednjih godina neka anketna istraživanja na profesionalnom planu, primijetih (a što sada mogu i materijalno dokazati) da jedni te isti ljudi o jednoj te istoj temi puno ozbiljnije i kreativnije razmišljaju unutar službenih anketnih okvira nego onako tijekom neformalnog razgovora. Jer takvom se nekakvom hibridnom metodologijom inače i služim tijekom različitih službenih skupova: Prvo održim prigodno poticajno predavanje, zatim otvorim raspravu na zadanu temu, a na kraju im dadnem anketne listiće sa istovjetnom ili barem srodnom tematikom, uz važnu napomenu da su sve ankete potpuno anonimne te da ispitanici smiju pisati što ih volja. Stoga bi čovjek logično očekivao da će se tek u anketnim listićima susresti s pravom „erupcijom“ frustracija i nezadovoljstva … kad tamo iznenađenje … potpuno prevladavaju pozitivni i kreativni stavovi, pa o čemu god se tu govorilo i radilo.

Naravno, nadalje ostaje pitanje za istražiti zašto se to tako događa? Kakvu to skrivenu moć posjeduje anketni listić da nekog poslovično isfrustriranog, nervoznog i nezadovoljnog čovjeka potakne na pozitivno i kreativno izjašnjavanje. Za sada su mi na pameti tri solucije:

1.     Ozbiljan kontekst anketnog listića potiče čovjeka na ozbiljno promišljanje, a ozbiljno promišljanje po sebi i ne može biti nego pozitivno, konstruktivno i kreativno. Tu je nekakav papir, nekakav dokument; tu je nekakav službeni logo, brojevi, zatim ono „a) b) c)…“. Ispitanik osjeća da ovo nije još jedna usputna isprazna priča, napose, osjeća da sudjeluje u nečemu važnom i ozbiljnom; također, on osjeća da se s njim ozbiljno računa; potreban je i važan drugima.

2.     Možda anketni listić sa svojim brojkama, tabelama i slovima evocira u ispitanicima neke školske uspomene. Možda ih ovo nesvjesno sve skupa podsjeća na neki školski test, a tad su obično imali tremu i znali su da nema zezanja. No, i ovdje kao pod „1“ dolazimo do slične pretpostavke: ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst.

3.     Ljudi se tijekom anketnog ispitivanja opredjeljuju za pozitivne solucije jer su im iste jasno predstavljene u samoj anketi. Stoji tu i ono što oni inače misle, ali pored toga sada vide i nešto bolje, te bolje i biraju. Naime, neki i jesu mišljenja da različite ankete zapravo više formiraju ljudsko razmišljanje nego što ga ispituju. Htjeli to ili ne, različite ponuđene solucije će koliko toliko proširiti čovjekove poslovično skučene stavove o nekom važnom društvenom problemu ili pitanju.

 

Nešto kao zaključak

Znamo da su danas jako popularne te neke priče i savjeti o životnom uspjehu, zadovoljstvu i sl. Pri tome se nerijetko većina autora fokusira na formiranje čvrste osobne odluke i volje. No, također mi se čini da pri tome ne smijemo zaboraviti da je sam uspjeh poprilično kontekstualna stvar, baš kao i ona odluka i volja o istom. Bit će da na kraju istinske promjene nikad nema bez one široke i sveobuhvatne životne promjene. Proces individuacije podrazumijeva odmak od društvenog čopora i mentaliteta mase. Duhovna odvojenost će pri tome neminovno zahtijevati i fizičku odvojenost, barem na neko određeno vrijeme. Također, osobno duhovno crnilo i skučenost nikad se neće moći razvedriti tek tako, samo od sebe. Neminovno će nam trebati tuđa pozitivna misao i vodstvo dok dovoljno ne ojačamo za svoju vlastitu. To je možda i najveća rak rana svih tih modernih psihologija, filozofija i duhovnosti. Relativizira se pitanje osobnog vodstva. Ta važno je prodati knjigu ili kakav multimedijalni kurs… Čitanje je svakako potrebno i dobro, ali ne zaboravimo ono kako nikad nitko nije sebe izbavio iz živog blata vukući se za vlastitu kosu. Ako ništa drugo, bit će nam nužno potreban barem jedan dobar i pozitivan prijatelj koji vjeruje u nas…

 

 

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

M. B.

Leave a Reply