Nedjelja, rujan 19, 2021

Živite ili radite u bučnom okruženju a pokušavate se fokusirati da nešto obavite. Osjećate kako vam je očajnički potrebna tišina. I hoćete li je pronaći? Odgovor na ovo pitanje izgledno je negativan, a uz to ponešto i paradoksalan, jer sudeći prema američkom psihologu Nandu Pelusiu, u ovakvim i sličnim situacijama u konačnici ćemo imati mnogo bolje iskustvo tišine ako na istoj uopće ne budemo inzistirali.

Prema Pelusiu, kad implicitno zahtijevamo tišinu, veća je vjerojatnost da ćemo postati hiper fokusirani na bilo kakvu buku na koju naiđemo. Stoga bi se ovdje valjalo zapitati: „Zašto mi je uopće potrebna potpuna tišina“? Načelnim prihvaćanjem buke i smetnje, mi na paradoksalan način postajemo manje osjetljivi na njih. Buka će kudikamo i dalje nastajati, ali ako shvatimo da unatoč tome možemo raditi, pa koliko god nesavršeno, moći ćemo raditi.

Premda se sve ovo doima kao nešto iz domene obrnute psihologije, važno je pripomenuti da je cijela stvar po sebi lako razumljiva. Postavljanjem bilo kakvog kategoričnog implicitnog zahtjeva, mi nehotično mobiliziramo svoj organizam, pa tako i one različite mentalne mehanizme koje ne možemo olako kontrolirati na svjesnoj razini. A vidimo, neki od njih su zaduženi da nas upozoravaju na sve ono što se protivi našim prethodno postavljenim zahtjevima. I sve ovo po sebi je zapravo veoma korisno, s tim u nekoj više izoliranoj, privatnoj shemi, gdje uz uzoran trud još uvijek većinu stvari možemo lako držati pod vlastitom kontrolom. Na primjer: kuham ručak, i pri tome će kudikamo biti veoma korisno da sam u stanju munjevito opaziti ako ručak počne zagarati ili ako je neka od namirnica iz frižidera u međuvremenu promijenila miris, okus ili boju. No, na makro razini, u nekoj od naših svakodnevnih košnica, gdje se i previše toga može odvijati mimo naših zahtijeva i očekivanja, spomenuti mehanizmi s obzirom na nas kudikamo mogu postati izrazito kontraproduktivni, te umjesto da nas vode ka povišenoj učinkovitosti, mi na kraju okončavamo u frustraciji, izolaciji i psiho-fizičkoj iscrpljenosti. Stoga bi naspram navedene javne razine bilo mudro ove svoje implicitne zahtjeve ponešto sniziti, ili možda još bolje – u najboljoj maniri obrnute psihologije naglavačke postaviti: „Slobodno me ometajte, snaći ću se već nekako“. Ovo svakako u praksi nije ni približno jednostavno kao što izgleda ovako u teoriji, no struka usprkos tome tvrdi da se ovo s vremenom da itekako dobro uvježbati.

Za kraj postavljamo pitanje: Što učiniti ako su nas drugi ipak uspjeli posve pomesti? (Naravno, na našim prostorima ovo se čak često dogodi na tobože pozitivan način. Recimo, počeo sam marljivo raditi, a radne me kolege onda povukle na dvosatnu kavu, da bi ja zatim konstatirao sa žaljenjem da se danas više ne može ništa pametno napraviti…). Pelusi u ovom smislu kaže da je izuzetno važno vratiti se izvorno planiranom zadatku, pa makar i samo na pet minuta. I pri tome nikako ne smijemo podcjenjivati tih pet minuta posla, jer to je opet po sebi jedini mogući način da se s vremenom izvježbamo i znatno bolje u našem radnom i životnom fokusu.

Zaključno ističemo da se sve ovo ne mora ticati samo buke na radnom mjestu nego i bilo koje druge smetnje koja nas pogađa. No, o čemu god bila riječ, važno je sjetiti se da se smetnje neminovno događaju, kao što se i jedan zdrav fokus s vremenom itekako da utvrditi i uvježbati.

U Sarajevu 9. 8. 2021.

M. B.

Izvor: Nando PELUSI, Fix Your Focus. How to cut the distractions and stay focused at work.

(By Nando Pelusi Ph.D. published April 29, 2007 – last reviewed on June 9, 2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200704/fix-your-focus (Stanje: 9. VIII. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olgastrelnikova

Tags: , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment