O zavisti

Ako želimo biti sretni, neće biti dovoljno. Drugi trebaju biti nesretni. Zavist je stanje duha koji nas čini sretnim, ali zahtijevamo da drugi budu nesretni. Zavist se ne može zadovoljiti našom srećom. Ona traži da drugoga učinimo nesretnim ili barem da sebe uvjerimo kako je drugi nesretan. Zavist ne počinje osjećajem da je drugi u nečemu bolji. Počinje kada smo sretni i kada je drugi jednako sretan. Ne želimo se odreći svoje sreće. Ali zašto želimo drugog učiniti nesretnim? I kad je drugi u mnogočemu od nas slabiji i u težem položaju, želimo da mu bude lošije i teže. Opasnost je zavist smatrati tek karakternom osobinom kao što je recimo tvrdoglavost, nezadovoljstvo. Zavist se rađa negdje dublje u nama dokle naš karakter ne doseže jer biti tvrdoglav i željeti da drugi budu nesretni kad smo mi sretni nisu isto. Teško nam je podnositi kad je drugi sretan. Možda ima smisla kad smo nesretni. Ali zašto podnositi tuđu sreću ako smo i sami sretni i zašto je tuđa sreća tako teško prihvatljiva i podnošljiva iako tu istu sreću i sami imamo u jednakoj mjeri? Smijemo li pomisliti da zavist počinje ondje gdje smo svi jednako sretni i da je za odsutnost zavisti dobro da ne budemo jednaki u našim privatnim srećama? Da jedni budu sretniji u odnosu na druge? Zavist je proždrljiva. Proždire našu sreću jer je ne živimo nego se trudimo da drugi budu nesretni uvjereni da je jedini način naše privatne sreće proždrijeti sreću drugog. Zavist se rađa jer sebe uvjerimo kako postoji mogućnost izračunati količinu sreće koja nam je potrebna i koja je potrebna drugima. Za sebe računamo da nam je potreban maksimum sreće. Ako tako izračunamo, drugima ne možemo dopustiti da uživaju i najmanji dio maksimuma sreće kojega želimo isključivo za sebe. Moramo im ga oduzeti. I kada uzmemo drugom dio sreće i pripojimo ga sebi, dogodi se da drugi opet bude sretniji od nas s onim što smo mu ostavili. Zavist ne može podnijeti da drugi bude sretan s manje sreće od nas i traži od nas da proždiremo tuđu sreću sve dok ne proždremo i samu osobu drugoga. Zavisti nije dovoljno da posjedujemo maksimum sreće. Ona traži da drugom oduzmemo sve što ima ukoliko ga to čini sretnim makar to malo bilo beznačajno u odnosu na ogromnu količinu sreće koju smo za sebe od drugog otuđili. Zavist ne podnosi ničiju sreću osim naše vlastite. I zato zavidnom čovjeku nije dovoljno da on sam bude sretan. Neće drugoga pustiti na miru. Mora ga učiniti nesretnim zarad vlastite sreće. Istinski pokvarena zavist nema previše povezanosti sa stvarima i posjedovanjem drugoga jer postoji mogućnost posjedovati iste stvari. Duboko zla zavist ne prihvaća sreću drugoga i teži tome da drugoga potpuno iskorijeni. Dok postoji drugi, postoji mogućnost da je sretan. Kada drugoga nema, onda nema njegove sreće jer nestaje s njim. Zavist teži tom cilju. Ukloniti drugoga. Jedina garancija koju zavist priznaje jest nepostojanje drugog. S njegovim nestankom zavist postiže svoj vlastiti mir jer više nema opasnosti da netko ima manje sreće i da bude od nas sretniji. Samoća prati zavist jer se zavist ne može osloboditi straha od tuđe sreće. Zlobno zavidan čovjek pronalazi mir tamo gdje nikako nema drugih i njegov svijet je svijet praznine i osamljenosti. Svijet uživanja samog sebe i usamljene sreće koja je nesposobna sebe ponuditi drugom kao dar. Biti sretan sam sa sobom i biti potpuno sam je san kojega zavist sanja i traži načine da ga ostvari. Zavist prestaje proždirati kada drugi nestane. I da bi zaštitio samog sebe i svoju sreću, od vlastite zavisti čovjek mora uništiti druge da ga zavist kojoj služi ne bi progutala do kraja i ispljunula njegove ostatke ako išta ostaje od njegove ljudskosti i plemenitosti nakon što ga zavist proždre. Spasiti sebe od vlastite zavisti moguće je samo ako drugoga uništimo zajedno s njegovom srećom. Ako to ne učinimo, naša zavist će nas same sažvakati i ispljunuti. Iz straha od proždrljivosti naše privatne zavisti proždiremo drugoga i jedni druge. A zavist je nezasitna i nije ju moguće ničim drugim nahraniti osim srećom i dušom i tijelom drugoga. Zla kakva jest, ima svoju vlastitu slobodu i vlastite mračne planove o kojima nam ne govori. Uvjereni kako njome gospodarimo prekasno shvaćamo kako smo joj najčešće sluge koje iskoristi, potroši i baci na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe. Smetlište zavisti je ogromno i puno onih koji su bili prevareni mišlju kako su oni njezini istinski gospodari. Zavist nema gospodara i kralja. Ona je kraljica i vlast koja ne podnosi nikakve prigovore i vlada surovo, mnogo surovije nego ljudski kraljevi i kraljice. Onoga koji joj se usprotivi baca na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe i ne dopušta nikakva kajanja i ne pravi nikome ustupke. Jer zavist ne oprašta. Samoj sebi zavist ne oprašta neuspjeh a još manje nama. S njom je nemoguće surađivati. Njezina narav je proždiranje i s njom je moguće biti isključivo u ratu jer zavist ne priznaje mir dok god postoji drugi koji je sretan. I onda kad je manje sretan od nas i kada smo mi više sretni od njega, zavist priprema vojsku i oružje za rat protiv drugoga. Zavist ne ostavlja zarobljenike niti dopušta razmjenu između sukobljenih strana. Zavist ne poznaje primirje niti potpisuje mirovni sporazum. Zavist je ratnička kraljica čija se vlast, strast i moć se širi samo međusobnim uništavanjem između mene i drugoga. Zavist je nevjerojatno mudra. Ona poznaje do u tančine sve naše ratne planove i strategije kojima joj se želimo suprotstaviti. Htjeli ili ne htjeli, tako mora biti jer ona proizlazi negdje duboko u nama gdje se ponekad ne usudimo pogledati iz straha što bismo mogli vidjeti. Uspavana kao nekakvo uspavano čudovište spava u nama i kad se probudi, počinje rigati vatru na sve strane razarajući i našu nutrinu, ali i živote i odnose drugih ljudi i svojim plamtećim pogledom traži od nas da ako želimo biti sretni, njoj to neće biti dovoljno jer drugi mora biti nesretan i onda kada smo mi prema zemaljskim mjerilima dostigli maksimum sreće kojega čovjek može dobiti od ovog zemaljskog života. Drugi mora nestati zajedno sa svojom srećom, ali i sa svojom nesrećom da bi smo utolili njezinu glad. I ponekad iz straha da i nas same ne proždere konačno svjesni da smo debelo prevareni jer je ona pravi gospodar, a ne mi, drugoga proždiremo u strahu od nas samih i onoga u što smo se pretvorili, jer zavist kao čudovište može i nas pretvoriti u čudovišta i oduzeti nam skoro sve crte onoga što smo zvali ljudskost, plemenitost i dobrota.

U Sarajevu, 19. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

Leave a Reply