CJELOŽIVOTNA ŠKOLA LJUBAVI

Nedavno gledam i slušam neke teoretičare zavjere… Standardna priča: „Lažu nas da smo bili na Mjesecu, lažu nas da je Zemlja okrugla; lažu nas da nad nama vladaju ljudski političari i bankari … to su zapravo zli vanzemaljci koji se samo uspješno pretvaraju da su ljudi…”. I dobro, što sad sa svim tim? Čak, i da je sve to istina, što ćemo poduzeti? Ono s Mjesecom i Zemljom ionako nema nikakve veze sa životom prosječnog čovjeka, a tek ono drugo, ako nad nama vladaju neki zli vanzemaljci, pa tek nam onda više nema nikakve pomoći, jer kako ćemo mi siroti zemljani protiv tamo neke superiorne, napredne vanzemaljske vrste? E teoretičari zavjere se tada obično promptno pretvaraju u hipike i kažu kako nas samo ljubav spasiti može. Ali čekaj, zar ne znamo to već i bez teoretičara zavjere da nas samo ljubav spasiti može, jer jelda, to su nam još davno prije njih rekli hipici, a i oni su sami opet to bili preuzeli od različitih, već postojećih, filozofskih i vjerskih učenja?

Da je ljubav krajnje rješenje, prepoznavali su to na svoj način i komunisti kroz priču o „bratstvu i jedinstvu”, slično kao što su to kroz imperativ humanizma prepoznavali i poslovično sumorni mislioci filozofskog egzistencijalizma.

Stoga, na kraju ostaje pitanje: Ako se u suštini svi slažu da je ljubav rješenje, gdje je onda problem, jer problem očito postoji? Isti je moguće u tome što mnogi ljudi ne prepoznaju onu dramatičnu stranu ljubavi. Jer ljubav nije samo ono što nas može spasiti, nego i ono što nas do temelja može uništiti i upropastiti. Kako to izvrsno primijeti talijanski književnik Cesare Pavese, inače, sam već po sebi vrlo tragičan lik – čovjek se ne ubija zbog ljubavi prema jednoj ženi, nego se ubija zato što nas svaka ljubav razotkriva u našoj bijedi i ništavilu. Dakle, to se po sebi ne tiče nužno samo zaljubljenosti i općenito obiteljske ljubavi. Ono, kad te ljubav razotkrije koliko si ljubomoran i posesivan ili kad te razotkrije koliko si ustvari manipulativan i samodopadan, kao što nas, slično ovome, sve prije ili kasnije razotkrije u krajnjoj bespomoćnosti pred činjenicom smrti voljene osobe. Dakle, ovo se sve može ticati i bilo koje druge ljubavi. Ono, kad shvatiš koliko zapravo malo znaš ili opet, kad te ljubav prema nečemu razotkrije koliko si u stvari nepomozivo lijen i pasivan da bi ostvario snove i realizirao svoje talente… I zatim se počinje događati nešto čudno. Opečen ljubavlju, čovjek počinje priželjkivati, ponovno, ništa drugo osim ljubavi. Ali ovaj put, kako veli, kao neku pravu ljubav, jer ona prije bila je eto nešto kao kriva. No, čini se kako stvari zapravo stoje poprilično obratno: Opečeni pravom ljubavlju, mi često počinjemo težiti za nekakvom opsjenom ljubavi, patvorinom… Zapravo, preciznije rečeno, opečeni ljubavlju koja je veća od samih nas, mi počinjemo težiti za onom ljubavi koja je znatno manja nego mi sami; za onom ljubavi koju ćemo moći posve kontrolirati i na svoj način, bez ikakve bojazni i rizika konzumirati. No, čekaj malo, kakva bi to uopće bila ljubav koja ne bi tendirala prema apsolutu Ljubavi, te koja samim tim ne bi bila i znatno veća od nas samih? Bi li to više uopće bila ljubav ili prije, kako rekosmo, samo njezina patvorina?

Stoga bi na kraju rekli da ljubav kudikamo jest rješenje, ali ne rješenje u smislu jednokratnog uzimanja lijeka ili dobitka na lotu, nego rješenje na način cjeloživotne borbe i uspinjanja. I ne treba je se bojati premda itekako zna biti strašna. I ako je veća od nas, to samo znači da je ljubav. A ako nas je u međuvremenu i povrijedila, ne smijemo smetnuti da nas svejedno samo ona opet može i iscijeliti.

U Sarajevu 14. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: irinavar

Leave a Reply