Subota, 20 travnja, 2024

Kao da su oduvijek dva vremena. Jedno vrijeme koje sam ja i jedno vrijeme koje ne pripada meni. Vrijeme koje ne pripada meni nikada neće biti moje jer ono ne pripada ni jednom čovjeku. Ravnodušno vrijeme koje otkucava prema vlastitim zakonima i skrivenim motivima i nije ga previše briga za ono što bih želio od njega. Ravnodušno vrijeme nema nikakvog osjećaja prema našim molbama kako bismo željeli više vremena niti ispunjava naše zahtjeve kada želimo da sretni i radosni trenutci traju dulje nego je predviđeno. Ravnodušno vrijeme postoji negdje u nepoznatom. Njegova je zadaća da broji, šuti i ne objašnjava. Ono ne može dati nikakav odgovor i uzaludno je i isprazno od njega očekivati nešto više. Jer ima svoj život odvojen od nas i njemu smo stranci kao i svi drugi ljudi. Ravnodušno vrijeme ne osjeća ništa ni prema nama ni prema sebi. Ono je gluho i nijemo i jedino što čuje su dosadni otkucaji naših života koji prolaze. Ono se ne uzbuđuje kada se netko od nas rađa ili umire. Njemu je sve isto poput jednoličnih otkucaja koje neumorno broji i mjeri. Od ovog vremena ne treba očekivati i tražiti odgovor i objašnjenje jer nije u njegovoj naravi pružiti nam što očekujemo. Ravnodušno vrijeme podsjeća na, recimo, neku stijenu ili prastaro drvo koje svaki put vidimo kada negdje prolazimo. Stijena i drvo se ne mijenjaju i čini nam se da su tu oduvijek i da nikada neće nestati za razliku od nas. Tako i ono ravnodušno vrijeme postojeći izvan naših domašaja, ne osjeća, ne objašnjava i ne očekuje niti se mijenja. Stoji mirno, tiho i nepromjenjivo i jedino što do nas dopire s one strane jesu ravnomjerni otkucaji minuta, sati i dana našeg postojanja. Upućivati usrdne molbe ravnodušnom vremenu da se promijeni, nešto učini ili da se vrati natrag ili ubrza naprijed je kao da pokušamo govoriti stijeni da se pretvori u pijesak ili prašinu. Kao što nas stijena neće poslušati, neće ni vrijeme.

Postoji vrijeme koje sam ja. Vrijeme kojega osjećam i koje mene osjeća. Vrijeme koje se sa mnom raduje i sa mnom tuguje. Vrijeme koje ne broji minute mog života, nego proživljava i doživljava moj život zajedno sa mnom. Kroz ovo vrijeme mogu putovati. Nisu li sjećanja i uspomene putovanje kroz vrijeme koje sam ja? Ne prolazi li vrijeme kroz mene kada se vraćam uspomenama i ne putuje li naprijed kada maštam o budućnosti? Oduvijek putujemo kroz vrijeme. Kroz ono vrijeme koje smo mi sami. Vrijeme koje osjećamo svojom dušom i nutrinom je propusno vrijeme. Nema početak jer se ne sjećamo trenutka rođenja, nema kraj jer nitko ne zna kako izgleda kada umremo, osim nas samih. Vrijeme koje sam ja doima se vječnim jer nema granica mogućnostima što mogu sve izgraditi od nekoliko sjećanja i par uspomena, kao što nema granica maštanjima o budućnosti. Nije riječ o fizičkom vremenu i mogućnostima tijela. Fizičko tijelo i fizičko vrijeme pripadaju onom ravnodušnom vremenu koje nam broji otkucaje života i nemilosrdno nas razotkriva i prokazuje kroz slabosti i nedostatke tijela i fizičkog postojanja. Riječ je o nekom nutarnjem vremenu kojim stalno putujemo prelazeći njegove granice i mogućnosti bez obzira na snagu i moć tijela i fizičkog postojanja. To je vrijeme koje ne broji. Nije ravnomjerno. Nije ravnodušno. U pitanju je neko divlje i plodno vrijeme koje doslovce staje kada patimo i žalimo ili ubrzava nevjerojatnom brzinom kada se radujemo i uživamo. U pitanju je neko vrijeme koje se postupno stopi s nama i postane ja. Što je vrijeme? Ja sam vrijeme koje se svojim putovanjem kroz samog sebe dolazeći i odlazeći samom sebi s beskrajnih i neobičnih nutarnjih putovanja suprotstavlja ravnodušnom vremenu i njegovim jednoličnim i preciznim otkucajima kojima pokušava zaključiti i završiti moj život i moje vrijeme. Ali ne predajem se tako lako. Ja sam vrijeme i u meni nema brojanja, otkucaja, jednoličnosti i ravnodušnosti. Ja sam vrijeme. U meni stalno buja i raste moj život kroz čija nepregledna prostranstva putujem. Odlazim i vraćam se. Ja sam vrijeme i od kako znam za sebe kroz njega putujem i otkrivam uvijek nešto novo o sebi. O svojoj prošlosti i svojoj budućnosti. Nema vremena osim ja ili mene vremena. Nekad se govorilo pa se brzo zaboravilo kako samo biće s dušom osjeća i zna vrijeme i kada ne bi bilo nikoga od nas, ne bi bilo vremena. Ja vrijeme je pravo i istinsko vrijeme mog života i življenja. Ravnodušno vrijeme postoji tek onda kada odustanem od sebe i prepustim se jednoličnim i ravnomjernim otkucajima života i trajanja. Dok god imam i jesam ja vrijeme, ravnodušno vrijeme ne postoji i nema ga i onaj koji kaže godine su samo broj još uvijek živi i osjeća ja vrijeme, jedino vrijeme koje pripada isključivo meni i kroz koje kada god hoću mogu putovati bez granica bilo da putujem u prošlost, bilo da idem u budućnost. Ne postoji vremenski stroj. Mi jesmo vremenski strojevi. Ja jesam vremenski stroj koji putuje vremenom koje sam ja sâm. Putovati kroz vrijeme znači proživljavati i doživljavati u samom sebi sve ono što je prošlo i ono što se ima dogoditi. Bez ikakvih ograničenja i granica. Biti izvan ravnodušnog vremena i njegovih otkucaja i brojanja. Njegove gluhoće i šutnje. Viknuti na sav glas protiv njegovog ravnodušnog i bezinteresnog nastojanja da me ugasi i okonča: Ja postojim! Ja sam vrijeme!

U Sarajevu 1. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment