Subota, 20 travnja, 2024

Trileri i misterije predstavljaju drugi najpopularniji književni žanr. Rješavanje kompliciranih zločina, razotkrivanje nečijih mračnih obiteljskih tajni, odgonetanje podrijetla zagonetnih predmeta, kao i rasvjetljavanje  čudnovatih pojava nas neupitno uzbuđuju i potiču na razmišljanje. No zašto baš sve ovo? Zar život nije već sam po sebi dovoljno zagonetan i izazovan? Nemamo li već svakodnevno dovoljan broj onih običnih prizemnih problema za uzbuđivanje i istraživanje? Dakako da imamo, pa onda valjda samim tim stižemo i do prvog razloga popularnosti misterija i trilera. Naš um se poslovično lakše fokusira i veže na ono izvanredno i posebno; za ono što odskače od svakodnevne rutine. Uzmimo za primjer aktualnu prijetnju koronavirusom. Bez imalo dvojbe mogli bismo konstatirati kako u životu postoji mnogo veća šansa da će te na kraju umrijeti od raka ili od posljedice kakve kardiovaskularne bolesti, jer od raka godišnje na svijetu oboli oko 11 milijuna ljudi, a umire njih oko 7, dok od onog drugog na Zapadu danas umire u prosjeku čak svaka treća osoba. No, kako znamo, društvo se oko ovoga i ne uzbuđuje previše. To je jednostavno dio naše stvarnosti i zato ga na kraju dođe ono kao nešto „normalno”. S druge strane, kad se pojavio egzotični virus iz daleke Kine, prešavši sa strašnog šišmiša na halapljivog kosookog gurmana … više ništa nije moglo zaustaviti opću paniku.

Tako se već iz prethodnog nameće jedan, moguće, vrlo važan zaključak: Bilo bi dobro u životu više pozornosti posvećivati svim onim prijetećim anomalijama iz domene „običnog” i „svakodnevnog”.

Homo ludens

Drugi razlog naše fascinacije trilerima i tajnama se otprilike nadovezuje na onaj prvi. Jedna izreka kaže da će ljudi uvijek više voljeti one koji ih zabavljaju od onih koji ih poučavaju, baš kao što se studenti gotovo redovito isključe istoga trena kad profesor kaže da će ovo što upravo govori trebati za ispit. Homo ludens – čovjek je igrač, tj. biće igre, a u naravi svake igre je to da je ona čovjeku ugodna, te da na koncu uglavnom ne služi ničemu drugom osim samoj ugodi. Začetnik naznačene ideje, nizozemski povjesničar i teoretičar kulture Johan Huizinga je još prije osamdesetak godina razmotrio ovu esencijalnu vezu igre i ljudske kulture općenito. Ne igraju se samo djeca. I odrasli imaju svoje igre, i to ne samo one sportske te intelektualne poput šaha, zagonetki i sl. Tu su i igre na sreću, ali i one ljubavne, a također i političke igre. Kad smo već kod politike, sintagma „političke igre” je valjda sama po sebi najbolje objašnjenje zašto ljudi stalno iznova biraju one od kojih uglavnom nemaju nikakve koristi, jer već smo rekli: u naravi igre je to da bude uzbudljiva i zanimljiva, i uglavnom ništa više od toga. Tu su još i ratne igre, a na kraju svakako i one naznačene krimi-igre. Odnos detektiva i kriminalca se u romanima i filmovima najčešće odvija upravo po shemi arhetipske igre mačke i miša.

Fascinacija krvnim deliktom

Zanimljivog trilera gotovo i da nema bez barem jednog ubojstva, no i bez samog trilera, ljudi općenito vole akcije, kao i nasilne ratne i povijesne spektakle. Premda je zasigurno najužasavajući, ubojstvo je ujedno izgledno i najpopularniji zločin. Psihologija je već odavno glede ovoga primijetila da se ovdje radi o stanovitim atavističko-arhetipskim stvarima. Sigmund Freud je smatrao da nasilje ima konstitutivnu ulogu u odnosu na društvo. Obrana vanjskih granica kao i zaštita od nutarnjih prijetnji i neprijatelja je oduvijek tražila hrabre i odlučne pojedince koji su tako stjecali časni naslov heroja. Sukladno tome, i mimo borbe ljudi su se od davnina okupljali i zbližavali u ritualnim obredima životinjskih, pa čak i ljudskih žrtvovanja, pri čemu je žrtva bila simbol krivca koji mora stradati da bi društvo moglo opstati. Po Freudu bi ovo ujedno bio i glavni razlog zašto je društvo uvijek tolerantnije prema nasilnim, nego prema eksplicitnim seksualnim kulturnim sadržajima, jer dok nasilje povezuje i gradi, seks razdvaja i razgrađuje – misleći ovdje na konstituiranje obitelji kao mikro-društva, čiji se interesi često preklapaju sa interesima makro-društva.

U prokazivanju nasilnog karaktera ljudske kulture, francuski kultur-antrpolog René Girard je otišao izgledno i korak dalje. Bilo na Istoku (Kain) ili na Zapadu (Romul), Girard primjećuje kako posvuda po svijetu bratoubojice stoje kao očevi civilizacije. Netko će reći na to da se ovdje radi samo o legendarnim izmišljenim likovima, međutim, s tim stvari postaju kudikamo gore. Jer ukoliko su već mogli izmišljati i dati mašti slobodno na volju, zašto su onda ljudi sami sebi izmislili baš bratoubojice za praočeve? Zar laži po sebi ipak ne bi trebale biti ljepše i slađe od ovoga? Tako se na kraju ubojstvo u odnosu na kulturu ispostavlja kao kompleks koji pokušava izliječiti samog sebe, nešto poput zmije koja sama sebi grize rep. Ono, predivno je biti heroj, ali heroja i heroizma ne može biti bez zločina i zločinca. I stoga, na kraju ostaje teško pitanje: je li uopće moguće zamisliti ljudsko društvo bez jednih, a tako i bez ovih drugih? Odnosno, bivaju li i sami zločinci na kraju nekako opravdani tim jer su svojim likom i nedjelom onima drugim omogućili da budu dični heroji i izbavitelji?  Pitanje je puno složenije nego što izgleda na prvi pogled. Jer ukoliko zločinci nemaju nikakve zasluge u odnosu na heroje, onda ni heroji više nemaju pravo biti to što jesu kada zločinci jednog dana budu svladani. Ono, zar se itko treba hvaliti jer je netko drugi bio zao? Slično kao što se niti jedan istinski dobročinitelj (a i to je heroizam) neće okolo tašto hvaliti jer su neki tamo bili bolesni ili bijedno siromašni, pa tako njemu omogućili da bude među ljudima anđeoski dobar. Stoga se na kraju čini kako je i dalje divno biti heroj, ali da o tome jednostavno treba šutjeti.

U Sarajevu 5. III. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: drizzd.

Tags: , , , , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment