O odlascima

Odlasci otkrivaju stvarnost koje se bojimo i koju ne želimo vidjeti; to je željezni stisak koji još uvijek čeličnom voljom i moći vlada umovima mnogih žena i muškaraca koji se čude kako netko sebi dopušta živjeti u tom željeznom stisku ne primjećujući da su i sami poslušni i šutljivi robovi tog istog željeznog stiska kao i oni kojima se čude što sve to trpe i podnose.

O fragmentaciji i trajanju

Fragment je dio cjeline. On u bitnom pripada cjelini i ne može ga se razumjeti ukoliko je od nje odvojen. Također, ne može ga se ni ispravno tumačiti ukoliko ga se promatra izolirano. Tumačenje i razumijevanje fragmenta uvijek vuče za sobom opasnost krivog, ograničenog i neistinitog shvaćanja. Fragment nikada do kraja ne pokazuje ono što stoji u pozadini. Izoliran i samostalni fragment zahtjeva da ga se uklopi u nešto što ima smisla i što se onda može i smisleno razumjeti. Fragment dobiva i ima svoj smisao ukoliko postoji neka nepomična, temeljna cjelina kroz koju ga se onda može shvatiti. Može li fragment postati cjelina ili istu zamijeniti? Ako je to moguće i ako se to događa, koliko nam je dopušteno tvrditi da je naše tumačenje i shvaćanje onda potpuno, iscrpno i kompletno?

Kad ne ide, ne ide

U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta.