Utorak, 19 ožujka, 2024

U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta.

Nezgodna poslovica kaže: „Ako se ljudi ponašaju prema vama kao da im nije stalo, vjerujte im“! No, čovjek je ovdje počesto sklon pomisliti kako im je možda ipak stalo (…) Pa možda i jeste, ali ukupni skor će svejedno na kraju najvjerojatnije glasiti da im nije stalo! Zašto?

Prva mogućnost glasi: možda vas netko uistinu prihvaća jednim svojim djelom, ali ne i svojim cijelim bićem. Da, ljudska priroda je vrlo kompleksna, i neki naši dijelovi kao da nisu u najboljem međusobnom skladu. Zadovoljstvo jednog aspekta naše osobnosti nerijetko povlači za sobom nezadovoljstvo nekog drugog aspekta. Ovakvih neslaganja je uistinu puno: na primjer, ono što je dobro unutar jedne kratkoročne perspektive, obično nije dobro za „na duge staze“. Isto tako, materijalni interesi često stoje u sukobu sa onim duhovnim zahtjevima našega bića; ili, društveni interesi će svakako biti u prilici škoditi našoj želji za privatnošću. Stoga, uopće nije lako pronaći nekoga tko će nam u potpunosti odgovarati, a da pri tome i mi njemu odgovaramo! Dodatno, uvijek postoji i ona „uvrnuta“ – specifično ljudska perspektiva: kad pronalazimo da nam netko poprilično odgovara, ali svejedno, pri tome nas uznemirava nekakva – više – intuitivna nego racionalna sumnja: kako to jednostavno nije to, pa što god to značilo!

Uglavnom, nije nikakav problem ako primijetimo ovakvo ponašanje naspram sebe kod nekog usputnog poznanika, kolege ili poslovnog partnera. Na kraju krajeve, i sami se tako ponašamo prema mnogima. No, sasvim je glupo i uzaludno očekivati da vam takav netko bude najbolji prijatelj ili da ne kažemo životni partner.

Druga mogućnost glasi da je nekomu do nas poprilično stalo, ali pod određenim posebnim uvjetima. Takvi ljudi su skloni da vas do iznemoglosti iscrpljuju svojom ignorancijom, sve dok vas ne slome i konačno ne nametnu te svoje uvijete. Ovdje se uopće ne mora raditi o klasičnim intereščijama, nego puno češće o vrlo nesigurnim ljudima i općenito slabim osobnostima koje pojačanom kontrolom nad drugima nastoje prikriti/nadomjestiti nedostatak vlastitog samopouzdanja. I u tom smislu, dok za zdravu ljudsku osobnost više interesa prema nekom znači i pokazivanje više naklonosti prema istom, kod ovih drugih je sve obratno: što jači interes, to jača i ignorancija. Tu i tamo, malo popuste kad osjete da vas gube, no čim smekšate, ekspresno se vraćaju na staro! Sve dok netko pametan konačno ne shvati na koji im način adekvatno pomoći, ovakvih se najbolje kloniti u širokom luku, jer na spomenute ljude je skoro pa nemoguće utjecati! Zašto? Pa zato što oni sami vjeruju da je s njima manje-više sve u savršenom redu! U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta. Ovi drugi su istinski buntovnici i jedina adekvatna opozicija nemilosrdnom svijetu, i samim tim – njegova istinska nada, uostalom, kao i zalog bolje i sretnije budućnosti. Međutim, kako rekosmo, narcis sve ovo veoma teško shvaća. Štoviše, a kako bi se sam bolje osjećao, on će uvijek iznova pametnog pokušati uvjeriti da je budala, snažnog da je slabić, a odlučnog kako je neoprostivo neodlučan i kukavan!

Iluzija ljubavi može biti čak i dvostrana:  Jer, kao što vi sami možete pomisliti da vas voli netko tko vas ne voli, isto tako, i onaj koji vas ne voli, može pomisliti na to kako vas zapravo puno voli. Naime, mnogi ljudi imaju snažnu želju da budu ljubljeni, ali ne i da sami pri tome uzvrate ljubav. Ovo je karakteristika već spomenutih narcisa, ali i znatno šire … Uglavnom, psihologija je manje-više suglasna da korijene svih aktualnih emocionalnih nedaća moramo tražiti u dinamici vlastite obitelji i našeg minulog odrastanja u njoj.

Ovdje se otvara široka tema te je stoga nastojimo što jednostavnije i kraće sažeti. Odrastajući u svojoj obitelji, svako dijete se susreće sa opasnošću dvije vrste roditeljskih pretjerivanja: jedno se odnosi na nedostatak ljubavi, a drugo na njezin višak. Opet, unutar svake obitelji, jedno dijete je obično marljivije i poslušnije roditeljima, dok je drugo destruktivnije i manje poslušno. Ono prvo obično kasnije, u odrasloj dobi slijedi obrazac ponašanja svojih roditelja, dok se drugo radije nastavlja i dalje ponašati kao dijete, tražeći u partneru nadomjestak za svoje roditelje. Iz ovoga slijede različite kombinacije i načini ponašanja, no jedno je sigurno, bez obzira da li iz obiteljskog doma vučemo više pozitivnih ili negativnih iskustva, proces istinske individuacije zahtjeva nadvladavanje vlastite prošlosti, kao i obrazaca ponašanja koji iz nje proistječu. Zreo čovjek mora upoznati samog sebe, svoje specifične zadatke i interese, te na osnovu svega toga graditi onda i svoje odnose s drugim ljudima. Dokle god postavljamo sebi ono famozno razočarano „Što je meni sve ovo trebalo“ pitanje, to će značiti da svoje odnose još uvijek ne gradimo na temelju realnih i aktualnih afiniteta i interesa, nego na osnovu nekih nemirnih „duhova“  iz vlastite prošlosti.

Pravilo od „mjesec dana“

U svojoj pastoralnoj, ali i profesorskoj praksi, često ljudima u nedoumici znam savjetovati nešto što nazivam pravilo od mjesec dana. Što će reći, kad se netko nečega ili nekoga prihvati, a sam zbog polovičnih ili čak nikakvih rezultata nije siguran ima li to uopće smisla, i vrijedi li u tome i dalje ustrajavati, tada mu obično savjetujem: „Ukoliko u narednih mjesec dana ne budete primijetili kakav-takav napredak, to će biti vrlo izgledan znak da ste na krivom putu, i da s tim što ste naumili treba prestati“.

Mala, ali korisna digresija, a već smo ranije o tome pisali: Iz perspektive neoplatonističke filozofije proizlazi da sve što postoji, postoji jedino pod vidikom jedinstva. Npr., dok organi unutar jednog organizma rade jedinstveno i za istu stvar, dotle će i cijeli organizam biti zdrav i uspješan. No, kad neki organi počnu voditi svoju politiku, ili jednostavno počnu zabušavati, tada se i organizam počinje suočavati s problemima i bolešću, i to bez obzira da li pri tomu govorili o pojedinačnom biološkom ili kolektivnom društvenom organizmu. I jedno, i drugo trebaju jedinstvo. Slično vrijedi i za pojedine etape našeg života: tamo gdje ne pristupamo parcijalno, nego i dušom i tijelom, i umom i voljom; i tamo gdje i drugi ljudi tako pristupaju nama, neminovno će biti rezultata. U protivnom, ako se negdje samo smuca mašta, a volja ostala kod kuće, baš kao i ekstremiteti, dogodit će se ništa!

Nažalost, u zapadnjačkoj kulturi i odgoju upornost je jednostavno precijenjena. Sa svih strana nas obasipaju „prijateljski“ savjeti tipa: „Idi do kraja, a ako treba pri tome i protiv samog sebe“!

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

Netko će reći: „Pa što hoćeš, pa i sama biblija potiče na herojsku upornost“!? Da, ali biblija uz to kaže i ono: „Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš“ (Post 4,7). I upravo se u tome i pokazuje ona kvalitativna razlika između smislenog besmislenog truda, te između pravednog i grešnog zahtjeva. Gdje se pravo i smisleno radi, tu će uvijek biti i nutarnjeg zadovoljstva i mira, bez obzira na pretrpljene napore. U protivnom, gdje je sizifovski posao, tu su i Sizifove muke! Zato radije, klonite se ćorava posla. Uštedite sebi desetak godina života i uz to barem kilogram živaca!

U Sarajevu, 5. 2. 2017.

M. B.

Tags: , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment