Ovdje govorimo nešto o moralu i njegovoj krajnjoj svrsi … Da ne bi možda sve na kraju zvučalo previše i neutemeljeno idealistično i optimistično, krenuo bih ovdje od jedne jednostavne pretpostavke:
Neke stvari koje su u ranijim fazama povijesnog razvoja bile posve normalne, danas više nisu. Štoviše, postale su izričito zabranjene. Npr. antropologija svjedoči kako je nekoć – tijekom kamenog doba – bilo sasvim normalno oteti ženu koja vam se sviđala, ubijajući pri tomu ili barem teško ranjavajući njezinog muškarca, koji bi vam se -naravno – pokušavao suprotstaviti. Jednostavno, u ovom periodu nema suda, nema policije, nema nikakvog obvezujućeg – bilo ljudskog, bilo božanskog zakona.
Puno kasnije, a opet znatno prije nas, npr. u Rimskom carstvu bilo je normalno posjedovati robove. Isti su se kupovali, prodavali ili nekom robom trampili na posebnim, za to predviđenim pijacama. Trgovci bi izlagali robove na tezgama, a potencijalni kupci bi prilazili, pobliže gledali, pipali, gledali im u zube, cjenkali se oko cijene.
U Starom Rimu je također postojao zakon koji je omogućavao očevima da ubiju svoju djecu ukoliko nisu bili zadovoljni s njima. Istovremeno se na grčkim područjima radije govorilo o izlaganju djece. Ljudima bespotrebna, počesto defektna djeca, bi se izlagala, točnije ostavljala u prirodi na milost i nemilost divljim zvijerima. Poneko izloženo dijete bi imalo sreće da ga neka dobra duša nađe, te ga usvoji.
Kako rekosmo, ovakvi, kao i neki drugi običaji danas su posve tabuizirani te zakonski zabranjeni. Štoviše, kad to netko i učini danas, društvo će neminovno takvo ponašanje okarakterizirati kao neljudsko i čudovišno.
E tu se vraćamo naznačenoj početnoj pretpostavci. Ona bi u konačnici glasila: Slično kao što se nekadašnje društvene „normalnosti“ danas čine posve neprimjerenima, logično je za pretpostaviti da će i neke današnje normalnosti s vremenom postati također posve neprihvatljivima.
Slika 1. Svakodnevnica Starog Rima: Pijaca robova. (Izvor: romanslavery.weebly.com)
O podrijetlu moralnoga zakona
Sa stanovišta evolucijskih procesa neke moralne norme se čine posve zagonetnima. Npr. evolucionisti se poprilično pate u pokušaju objašnjenja ljudskoga stida. Odakle to nama i zašto? Zbog čega su se ljudi u jednom trenutku povijesnog razvoja počeli stidjeti ukoliko se zna da poslovično okrutna priroda pretežito stoji na strani jakih i bezočnih? Jednostavno, stid vam i neće biti od velike koristi ukoliko morate sebi u što kraćem vremenskom roku osigurati životni teritorij, sklonište, hranu i potomstvo. Zapravo, pitanje ne glasi zašto stid postoji, nego zašto je opstao toliko dugo? Naime, slijedeći darvinističku ortodoksiju moglo bi se ustvrditi da je stid mogao u jednom trenutku nastati sasvim slučajno, jer mutacije u prirodi i jesu stvar slučajnosti. Međutim, s vremenom opstaju samo one mutacije od koje ima neke konkretne egzistencijalne koristi. Na primjer, netko se zbog jedne loše genetske mutacije rodio sa ograničenim sposobnostima, i upravo zbog svojih ograničenih sposobnosti on/ona vjerojatno i neće biti u stanju da iza sebe ostavi potomstvo, a tako se onda ni loš gen neće moći dalje širiti. S druge strane, one mutacije koje osiguravaju neke prednosti nad drugim jedinkama, brže će se i uspješnije širiti, te će s vremenom i prevladati unutar jedne vrste. Dakle, ostaje pitanje zašto je stid opstao tako dugo ako ne donosi nikakvu korist u preživljavanju?
No s tim se neminovno suočavamo s pitanjem što je to za vrstu uistinu korisno? Naime, izgledno je da su modernisti 19. st. radi svojih specifičnih ideoloških interesa nametnuli jedan po sebi rigidni i reducirani darvinizam. Na primjer, ako je netko ikad ozbiljno iščitavao Darwina bit će mu sasvim jasno da je pitanje sa stidom u konačnici nesuvislo. U „Podrijetlu čovjeka“ Darwin vrlo često spominje pojam „društvenog nagona“. Naznačeni pojam sugerira da je evolucija čovjeka po sebi pozitivan i optimističan proces, jer društveni nagon je dugotrajni nagon koji s vremenom potiskuje niže nagone, a potiče kod čovjeka altruističke oblike ponašanja, kao i rad za opće dobro. U tom kontekstu bi se onda mogao sagledati i fenomen stida, kao i brojne druge moralne postavke i vrijednosti. Po Darwinu, ljudi ne evoluiraju prvenstveno kao pojedinci nego kao vrsta. Upravo stoga priroda podržava i one mutacije koje su dobre za čovjeka kao vrstu, pa čak i više od onih koje su dobre isključivo za čovjeka kao pojedinca.
Više o temi: http://poptheo.org/izmedu-dramaticn…eorije-evolucije/
U zadnjih pola stoljeća, došlo je do nekih daljnjih uvida koji upotpunjuju nedostatke izvorne teorije evolucije. Tako se između ostaloga došlo i do teorije o samoorganizaciji života koja sugerira da evolucije ne podržava samo selektivne nego i integracijske oblike ponašanja. U ovom smislu, u prirodi se događa da bivši konkurenti s vremenom postaju prvo partneri, a zatim se čak zajedno udružuju u sasvim novi oblik života. Pri tomu kao jedini problem ostaju paraziti koji ne doprinoseći ništa uvijek nastoje izvući korist iz svakog organizma, bilo biološkog, bilo društvenog.
Više o temi: http://poptheo.org/drzi-parazita/
Pitanje o radikalnoj čovječnosti
Vidjeli smo da se neke moralne tendencije i običaji mogu dokučiti i na temelju pukih bioloških datosti. Međutim, biologija – barem za sada – ne može objasniti jedan radikalni moral. Na primjer, egzistencijalni interesi jedne državne zajednice nameću ideju kako je međusobno ubijanje pripadnika te zajednice po sebi nedopustivo, ali je zato ratno ubijanje u ime zajednice dopustivo, pa čak i poželjno. U biološkom smislu ovo je sasvim jasno, ali ne i u jednom izričitom moralnom smislu. U jednoj sceni sumanutog Monty Pythonovog „Meaning of life“, britanski vojnik konstatira da je rat super stvar, jer da je u miru ubio čovjeka bio bi obješen, a ovako je ubio sedmoricu i dobio orden. Naravno, tu se radilo o sarkastičnom preispitivanju morala države, no, ostaje pitanje odakle uopće ovakva i slična preispitivanja? Ratovi postoje koliko postoji i ljudsko društvo, počevši pri tomu još od prapovijesnih plemenskih društava. Osim toga, neki ratovi su po sebi i opravdani. Naravno da se treba braniti kad te napadnu. Dakle, otkud to da ubijanje nije dobro iako svi pokazatelji idu prema tome da je ubijanje ponekad izgledno nužno? Mogli bismo reći, ubijanje ponekada jeste nužnost, ali čak ni tada nije ideal. Ali, otkud onda taj ideal? Odakle je uopće Mojsiju prije 3200 godina palo napamet ono „Ne ubij“. Dakle, ne neko selektivno „Ne ubij u toj i toj situaciji“, nego jednostavno, generalno i univerzalno „Ne ubij“. Svakako, i vjernik i nevjernik će lako naslutiti da se ovdje cilja na vrhovno biće, tj. na Boga, međutim, s tim opet ne nailazimo na kompletan odgovor, jer nas ovdje ne zanima samo činjenica postojanja navedene moralne maksime nego i njezin smisao. Odakle to vjerniku, a vidjeli smo u slučaju Pythona – i poštenom sekularnom intelektualcu, da je ubijanje po sebi uvijek loše premda se ono kroz cijelu povijest pokazuje barem kao povremena neminovna nužnost? Opet nailazimo na ono „od Boga“, ali se i opet pitamo zašto bi nam Bog nametnuo neko pravilo kojeg se čovjeku nemoguće ili barem jako teško pridržavati?
Ispred svoga vremena
Vraćajući se početnoj pretpostavci o moralnom napretku svijeta, moglo bi se reći kako je kroz cijelu povijest postojalo nešto što je čovjeka guralo naprijed, prema većoj ljudskosti i humanosti. To najvjerojatnije i jeste zadaća moralnih ideala. Oni su po sebi u čovjekovom vlastitom vremenu za čovjeka uvijek nedostižni, jer ideali nikada ne pripadaju aktualnom vremenu, niti aktualnom svijetu. Zbog toga jedan vjerodostojan moralni sustav uvijek i mora biti idealističan. On mora izazivati čovjeka, uznemiravati ga, pa ako treba i nervirati ga. To je jedini put da se krene naprijed!
Ideali – opet – po sebi mogu biti bliži i dalji; lakše ostvarivi i teže ostvarivi. U konačnici, kao najviši, ali i kao najnedostižniji ideal javlja se ono što ne stiže samo iz budućnosti nego zapravo iz eshatona, tj. sa samog kraja povijesti.
Imannuel Kant je u eshatanu vidio upravo osmišljavanje etike. Po njemu etika nema veze s današnjicom nego s krajnjom svrhom, a to je ono trostruko „nadosjetilno“: nadosjetilno u meni (duša), iznad mene (Bog) i poslije mene (vječni život).[1] Stoga je za njega cijela Eshatologija (nauk o posljednjim stvarima čovjeka: smrt, sud, raj, pakao …) prvenstveno nauk o moralu. Usput rečeno, kao u ostalom i cijelu religiju, Kant je i eshatologiju odvojio od „čistog uma“ i gledao ju je prvenstveno kao postulat „praktičnog uma“. Naime, s obzirom da je cjelokupna čovjekova spoznaja ograničena okvirima njegovog osjetilnog iskustva, on u konačnici i nema pouzdanu spoznaju o onom „nadosjetilnom“. Tj. čovjekove predodžbe o onostranim stvarnostima, uključujući tu i dramatične eshatološke scenarije, prvenstveno predstavljaju konstrukte samog ljudskog uma. Stoga čovjeku glede religije kao pouzdano ostaje ono iz praktične domene: uvjerenje, i iz toga proizišlo etično djelovanje.[2]
Miljama ispred svoga vremena
Život po normama eshatona čini pojedince, pa i cijele grupe otuđenima unutar ovoga svijeta:
„Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15,18-19).
Međutim, ova otuđenost je izgledno nužna, jer aktualni svjetovnjački svijet jednostavno ne može razumjeti ono što tek treba doći, kao što ono što će tek doći ne može nikako razumjeti ono što aktualno jeste.
Ipak, ovdje ostaje pitanje zašto moralne norme moraju biti toliko otuđene? Zar ne bi bilo moguće stvoriti neki blaži i realniji moral koji bi po sebi još uvijek bio ispred svoga vremena, ali opet na jedan umjeren način, tako da bi bio shvatljiv i prihvatljiv svima. Nažalost, izgleda da ovo jednostavno nije moguće, jer u svijetu u kojem postoji snažna tendencija povratka u prošlost, mora ekvivalentno postojati i snažna tendencija odlaska u budućnost.
Naime, ovdje dolazimo do najveće zamke raznih zemaljskih modernizama. Oni zapravo i nisu modernizmi, nego tek vješto upakirani arhaizmi i atavizmi. Na primjer, kažu za tetoviranje da je moderno. Pa i nije baš! Pripadnici primitivnih kultura tetovirali su se tamo negdje još prije deset tisuća godina. Također, kažu za promiskuitet da je moderan. Lažu, prostitucija je (ne)službeno najstariji zanat na svijetu! Kažu da je moderno slijepo pratiti modne trendove. Ne bih baš rekao: od divljaka se od davnina očekivalo da strogo slijede norme i načine oblačenja i šminkanja – nametnute od strane pripadajućeg plemena. Arhaična plemenska kultura diktira i brojne druge moderne trendove: navijačke skupine, stranačku pripadnost i politiku, organizirani kriminal itd.
Vjerojatno zbog svega ovoga, radikalni ideali i moraju postojati, premda ih je teško slijediti, te premda ponekad one koji ih slijede ovi znaju zavesti i na krivi put. U tom smislu bi mogli spomenuti problem sakrificijalne religioznosti. Ona nastaje kad ljudi slijede jedan napredni eshatonski moralni sustav isključivo na razini simbola, dok sve ostalo u njihovom životu ostaje na razini gole sadašnjosti, tj. u mnogo čemu i na razini nazadne prošlosti. Istovremeno, snaga simbola ih zavarava da se nalaze na dobrom putu, te čak stvaraju uvjerenje da su oni veliki vjernici.
Slika 2: Kažu da će ovako nekako sve to skupa izgledati na kraju…
Nasuprot ovomu, u konačnici postoji samo jedan jedini način pripadnosti eshatonu: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). To je uistinu moderno i progresivno! A na samom kraju stoji čak i ono: „Ta u uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu“ (Mt 22,30). Svakako moguće da ovo zvuči preradikalno, ali sjetite se onoga s početka: Kako je nama danas nenormalno ono što je nekoć bilo normalno, tako je nužno određeno i da brojne današnje relacije s vremenom nestanu, te da budu nadomještene nekim novim i savršenijim.
Na samom kraju umjesto zaključka, ukoliko je prosječni čovjek biće koje se sjeća prošlosti, iskren i vjerodostojan vjernik je čovjek koji se sjeća budućnosti! I ne samo da se sjeća, nego i živi po njezinim principima …
U Sarajevu, 21. 4. 2017.
M. B.
[1] Usp. Ante PAŽANIN,`Kamova metafizika ćudoreda i prakt. fil., GPF 2 (2) 117-133 (1984), poziva se na W. Weischedel: I. Kant, Werke in sechs Bänden, (III) Darmstadt 1959, 632.
[2] Usp. Jörg FREY, Die johanneische Eschatologie (I), J. C. B. Mohr (Paul Siebeck) Tübingen, 1997, 15-16.
