Ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu…
Male duše su male duše. Doslovno, prostorno i kvantitativno male. Baš poput kvartovskih mangupa koji rijetko kad napuštaju svoje naselje. Tu su se rodili, odrasli (…) tu i dalje žive, nešto raduckaju, ili prave probleme, provodeći svoje vrijeme ponajviše u nekom od lokalnih kafića, najčešće onom – uvijek jednom te istom. Oni su jednostavno tu, i u potpunosti tu, dušom i tijelom. Ne mogu dalje odatle ili to mogu samo rijetko i povremeno. Ne mogu, jer su im duše tu, i velike su otprilike upravo koliko i njihov kvart. Petstotinjak metara u radijusu ili 250.000 metara četvornih.
Velike duše su doslovno velike. Zapravo je teško reći koliko. Ima ih svugdje. Čak im je i cjelokupna sadašnjost premala, jer one rado tumaraju tamo – ‘amo, sve od daleke povijesti do pretpostavljene daleke budućnosti. Životna sredina im je cijeli planet Zemlja, s čestim izletima do okolnih planeta. No, ni duboki svemir im nije stran. Međutim, tu dolazimo i do problema. Upravo jer su toliko velike, i jer ih svukud ima, često ih nema tamo gdje su ipak najpotrebnije: ovdje i sada, zajedno sa svojim tijelom, u svakodnevnici sa svojim bližnjim. Ovi potonji pronalaze za njih da su strani i daleki. Kad im nešto pričaju, velike duše se čine odsutnima, a kako i ne bi bile, kad imaju tamo nekih nerazjašnjenih dilema sa Sokratom, Platonom i Aristotelom. Mjesto radnje: povijesna Atena. Vrijeme radnje: V. st. pr. Kr. Nasuprot tomu, ovdje i sada su samo toliko koliko moraju biti (…) da se održe živima, te da šetajući ulicom ne lupe nesmotreno glavom u banderu. A takve stvari im se nerijetko i događaju …
Njihovi bližnji ponekad izgube strpljenje. Tako, jednog dana kažu: ne žele ih više ni vidjeti. Ali tu se stvari zakompliciraju, jer ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu. Tko je po svojoj prirodi stran i dalek, ljudima će postati tek istinski blizak onog dana kad stvarno ode. Tek će biti tu kad više ne bude tu, jer cijelog svog života i jeste bio tamo gdje nije bio. Ako je biblijski Bog JAHVE onaj „Jest“ koji jest, zapravo po hebrejskom izvorniku, onaj „Tu“ koji je tu (Izl 3,13-15), velika ljudska duša se pokazuje kao ona „tu“ koja nije tu. Albert Camus reče da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Odnosno, mogli bismo nadodati: jedino biće koje ne želi biti tamo gdje jeste!
Suviše je ovo egzotična tema da bi se o njoj opširnije govorilo, nego, čini mi se kako budućnost ljudske vrste u ovom kontekstu pretpostavlja dvije posve različite mogućnosti: Jedna je da se vratimo sebi i svojima i to u smislu: kao ljudi, naše duše će i dalje morati lutati, ali će znati u koje se vrijeme i na koliko dugo trebaju vratiti sebi i svojima. Druga mogućnost je prvoj oprečna: Morat ćemo naučiti graditi neke sasvim nove i drugačije vrste međuljudskih odnosa. Sve ćemo se vještije kretati kroz prostor i vrijeme, pa ćemo u skladu s tim jednog dana evoluirati u neku vrstu stvarnih vremenskih putnika, ili gledajući isto iz druge perspektive: Mi ćemo ostati isti, ali će stvarnost koja nas okružuje postati posve rastezljiva, te će pojmovi poput tamo i ‘vamo, prije, sada i ubuduće – postati posve relativni …
Na kraju krajeva, kao ljudi moramo biti oprezni s pojmom svake veličine. Biti velika duša zvuči gordo, ali to je ujedno i vrlo opterećavajuće. Što će reći: blagoslov i prokletstvo u jednom paketu.
I sama nas biblijska mudrost u ovom smislu poziva na stanoviti balans. S jedne strane, kao ljudi se ne smijemo zadovoljavati tričarijama: „jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2 Kor 4,18). Međutim, s druge strane, biblija na više mjesta hvali malene i ponizne, a kudi mudre i velike (Lk 10,21; Mt 5,3 …).
Tko zna, možda je na kraju prava mjera u onomu biti kao dijete (Mt 18,3). Jer baš djeca, između ostalog imaju i tu čudesnu mogućnost: biti istovremeno u potpunosti tu, kao i u svome idealnom svijetu mašte!
U Sarajevu, 21. 1. 2017.
M. B.
